HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1929.-1952.
Vrijeme velikih političkih promjena (smrt Stjepana Radića, velikosrpska politika u kojoj nastaje Kraljevina Jugoslavija) vrlo je nepovoljno za stvaranje. Brojni hrvatski pisci u tom su vremenu prisiljeni na bijeg, a brojni drugi ne stvaraju tako puno kao inače. Zamiru avangardni stilovi, a književnost se prividno vraća realističkim tradicijama.
PROZA:
a) realističko-humoristična (Slavko Kolar, Vjekoslav Majer, Ivan Dončević)
b) realističko-lirska (Ivan Goran Kovačić, Luka Perković)
c) psihološko-realistička (Milan Begović, Mile Budak)
d) kritičko-realistička (August Cesarec, Hasan Kikić)
e) esejističko-filozofska (Miroslav Krleža)
Prikazuju se različite sredine (regionalizam):
Lika – M. Budak, L. Perković
Gorski kotar – I. G. Kovačić
Moslavina – S. Kolar, I. Dončević
Zagreb i Europa – M. Krleža, A. Cesarec, V. Majer
U prozu se uključuje lirski i esejistički diskurs.
POEZIJA:
Impresionisti i simbolisti (Ljubo Wiesner, Vladimir Čerina, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, itd.) nastavljaju rad Matoša i Vidrića, a ekspresionisti i futuristi su Ulderiko Donadini, Janko Polić-Kamov, M. Krleža, A. Cesarec.
Vrste lirike:
a) intimistička (Tin Ujević, Dragutin Tadijanović, V. Majer, D. Cesarić)
b) pejsažna (D. Cesarić, D. Tadijanović, Frano Alfirević)
c) socijalna (D. Cesarić, Nikola Šop)
d) poezija religioznog nadahnuća (Đuro Sudeta, Nikola Šop)
e) misaona (T. Ujević, D. Cesarić)
Pjesnici uzimaju tradiciju, ali stvaraju i novi pjesnički izraz koji prihvaća slobodni stih, novi repertoar izražajnih postupaka i nov pjesnički jezik.
Ostvaren je tada i najveći domet dijalektalnog pjesništva:
kajkavski pjesnici: M. Krleža (Balade), Nikola Pavić (Pozableno cvetje) I. G.
Kovačić (Ognji i rože)
čakavski pjesnici: Mate Balota (Dragi kamen), Marin Franičević (Govorenje
Mikule Trudnega), Drago Gervais (Čakavski stihovi)
Pjesnici prognanici: Viktor Vida, Antun Bonifačić, Vinko Nikolić.
DRAMA I KAZALIŠTE:
Slabije dramsko stvaralaštvo (M. Begović, Miroslav Feldman, Marijan Matković, Ranko Marinković)