Grčke tragedije

. Likovi


Antigona,
Kreont, Hemon, stražar, zborovođa, Euridika, Tiresija, Ismena





Antigona: hrabra, žrtvovala je
svoj život za brata, odlučna, pravedna, nepokolebljiva


Ismena: želi pomoći Antigoni, ali
ju je strah, razumna je i želi podnijeti dio Antigonine krivice


Kreont: nepravedan, nemilostiv
prema Antigoni, na kraju ostaje sam zbog svoje nepravde


Euridika: ubija se zbog smrti
sinove


Hemon: voli Antigonu, moli oca za
njezinu milost i ubija se zbog Antigone





3. Vrijeme radnje:


doba
Kreontove vladavine 5 stoljeće





4. Mjesto radnje:


Teba, pred
dvorom





5. Tema:


život na dvoru poslije smrti Eteokla i
Polimikla





6. Motiv:


sukob zakona i
individualnih shvačanja





7. Komopozicija:


uvod


zaplet


kulminacija


peripetija


rasplet





8. Moje mišljenje o djelu:


djelo
mi se sviđa jer je na kraju ipak pravda pobijedila





9. Najtužniji događaj:


glasnik
donosi tužnu vijest “E Hemon pogibe sam rukom proli krv, sam svojom, očev
rasrdi ga postupak!”





10. Najljepši događaj odnosno
najzanimljiviji događaj:


Kreont
želi umrijeti, ostaje sam svjestan svoje krivice. “Prvi uvjet sreće razborit je
um i bogove poštovat valja dušom svom, a život stvara preuzetu riječ, sudbina
će oboriti snagom velikom pa kad pretrpi zlo, osvijestit će se tad ma bio već i
star...”





OČAJAN ŽIVOT JE ZA
NJEGA NAJVEĆA KAZNA

glavni sukob



nastaje kada
kralj Kreont zabranjuje pokop Polinika (jer je bio u vojsci koja je napadala
Tebu). Taj Kreontov zakon se suprotstavlja zakonu bogova (svaki mrtvac mora se
zakopati da bi mu duša spokojno počivala u miru) i zato Antigona ne želi
poslušati Kreonta, već pokopava Polinika i radi toga biva osuđena na smrt.
Tiresije upozorava Kreonta da promijeni smrtnu osudu, no Kreont prekasno stiže
Antigoni, koja se ubila kao i njegov sin. Nakon toga ubija se i njegova
supruga. Tragični junak je Antigona, jer se bori za moralna načela čovjekova u
sukobu između zakona i pojedinca, tragična krivnja leži na Kreontu koji se
suprotstavio svojom naredbom bogovima i radi toga biva oštro kažnjen (gubi sina
i suprugu), te ga izjeda krivnja

Heraklova djeca


Euripid





Euripid – Rođen je 485. g. pr. Kr. na ostrvu Salomini.
Euripid je prvi put nastupio na areni dramatičara s 25 godina i posvetio se
dramskoj umjetnosti. U Euripidovim dramama radnjom ne upravljaju surovi ali
dobronamjerni bogovi, niti slobodna herojeva odluka, već neobrazloženi i često
okrutni postupci bogova. Euripid je realist – on je definitivno spustio poeziju
s neba na zemlju. Njemu je strano strahopoštovanje pred riječima proročišta i
tajanstvenim zakonima sudbine, on ne izbjegava da pomene drevna pitanja, ne
isključuje iz svoje poezije svakodnevno i obično. Euripid posvećuje više pažnje
sporednim zapletima i likovima. Osnovna crta Euripidova i njegove poezije je
subjektivnost pjesnika, dinamičnost i promjenjivost njegovoga raspoloženja.
Euripid je prvi uveo u komade intrigu i hor u radnji.


Za
života je postigao 4 pobjede, a pripisuju mu se 92 drame. I 408. g. napušta
domovinu i odlazi na dvor makedonskog kralja Arhelaja. Tamo je i umro 406. g.
pr. Kr.


Euripidova
djela su: Alhestida, Medeja, Hipolit, Heraklida, Ijor, Pribjeglice, Poludjeli
Herakle i dr.





Herakova djeca








Mjesto radnje: Atena


Lica:


Jolaj
– sinovac Heraklov


Demofont
– kralj Atenski


Alkmena
– mati Heraklova


Euristej


Koprej
– glasnik Euristejev


Zbor


Sluga
Hila – sina Heraklova


Makarija
– kći Heraklova


Glasnik








Grčka
tragedija Heraklova djeca govori nam o tragediji Makarije, kći Heraklove, tj.
njezinom žrtvovanju za svoju braću i sestre. Kako bi se gatalkinjo predviđanje
ostvarilo da Demafont pobijedi Euristija tj. Kopreja.





Najtužniji događaj: Kada Makarija
odluči da se žrtvuje da kralj atenski pobjedi Kopreja, tj. žrtvuje se radi
svoje braće i sestara.





Najzanimljiviji događaj: Odluka
Demafonta da li da Jolaja i Heraklovu djecu prepusti Kopreju ili će ih
zaštititi od Kopreja.





Najljepši događaj: Demafont
pobjeđuje u ratu protiv Kopreja

GRČKA TRAGEDIJA





Razvoj grčke tragedije





Tragedija je grčka riječ, dramska vrsta u stihovima
nastala u staroj Grčkoj čiji procvat pada u 5. stoljeću pr. Kr. Tragedija se
razvila iz ditiramba, leonske pjesme u čast boga Dioniza, i to, tako što se
korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora i počeo nastupati kao samostalno
lice. Prema predaji začetnikom grčke tragedije smatra se Tespis, a
najznačajniji grčki tragičari su Eshil, Sofoklo i Euripid. Sadržaji grčkih
tragedija redovito su uzimani iz mita. Predstave koje su se prikazivale na
svetkovinama u čast boga Dioniza, izvodili su posebno obučeni glumci koji su
nosili maske, a muškarci su glumili i ženske uloge.


Dijalog se
recitirao u korske pjesme koje su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je
komponirao sam autor.


Protagonist
tragedije je tragični junak u neizgladivom sukobu s drugim karakterima ili sa
svojom okolinom, ponajčešće zbog svoje plemenitosti ili visokih ideala koje
zastupa. U svom djelovanju tragični je junak dosljedan i nepokolebljiv, a cijena
njegove doslijednosti je ono što čovjek najviše može dati – svoj život.


Tragedije su
pisane uzvišenim stilom koji se odlikuje pomno izabranim riječima, izrazito
svečanim i dostojanstvenim govorom.





Svrha tragedije





Aristotel (filozof i teoretičar
tragedije) smatra da je svrha tragedije izazvati strah i sažaljenje kod
gledatelja te na taj način pročistiti njihove osječaje. To pročišćenje osjećaja
on naziva katarzom.








Dijelovi grčke tragedije su:





prolog
– dio koji prethodi ulasku kora u orkestru, a sastoji se od monologa i dijaloga


parod
– pristupna pjesma koju kor pjeva ulazeči u orkestru


epizodij
– sve što glumac govori ili čini između dviju korskih pjesama


stasim
– stajaća pjesma kora


eksod
– završni dio tragedije u kojemu kor i glumci napuštaju orkestru





Najznačajniji grčki tragičari –
uvod





Likovi
ponikli u svijetu grčkog mita pretvorili su se u besmrtne teme i simbole
umjetnosti. Žive kako u najpoznatijim svijetskim galerijama i muzejima, tako i
u svakodnevnici suvremenog čovjeka. Od starog vijeka do modernih vremena
nadahnjuju na stvaranje književnih, likovnih i glazbenih djela. U velikoj mjeri
zahvaljujući dramama najvećih antičkih tragičara – Eshila, Sofokla i Euripida –
tvorcima grčke tragedije u njezinoj klasičnoj formi. Ova tri autora obilježila
su i stvorila veliko doba grčkog kazališta, a samim time i kazališnu umjetnost
kao velik i originalan doprinos stare Grčke u europskoj i svjetskoj kulturi.


ESHIL – smatra se ocem tragedije,
rođen je 525. g. pr. Kr. u Eleuzini kod Atene, umro je 456. g. pr. Kr. u Geli
na dvoru sinakuškog tiranina Hijerona. Uveo je drugog glumca, usavršio
tragediju, povećavajući dinamiku i dramatiku, unatoč značajnoj i naglašenoj
ulozi korskih pjesama u radnji.


Eshil
je živio u burno doba velikih povijesnih zbivanja – grčko-perzijskih ratova i
stavaranja atenske demokracije. I sam je bio sudionikl čuvenih bitaka na
Maratonu, kod Salamine i Plateje. Među njegovih sedam sačuvanih tragedija uz Pribjegarke, Okovanog Prometeja, Sedmoricu
protiv Febe, nalazi se i jedna spašena grčka trilogija – Orertija??.


SOFOKLO – (496. - 406. pr. Kr.) –
uvodi trečeg glumca i povečava broj koreta sa 12 na 15. U sofoklovo vrijeme
trilogije više nisu tematski povezane. Sofoklo je napisao 123 drame, a sačuvano
ih je 7. Očuvane su tragedije Antigona,
Kralj Edip, Edip na Kolonu, Elektra, Filoktet, Trakinjanke, Ajant i velik
dio satirske drame Slijednici


EURIPID – (485. – 406. pr. Kr.) –
napisao je 90-ak tragedija, sačuvano ih je 17. To su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Heraklova djeca, Mahniti Heraklo,
Andromaha, Ijon, Hekaba, Pribjegarke, Ifigenija na Turidi, Trojanke, Helena,
Elektra, Ifigenija na Aluidi, Bokke, Feničanke, Orest, Izez, Kiklop.

Sofoklo (Σοφοκλης; Kolofon, 492. p.n.e.
- Atena, 406. p.n.e.)
bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih
grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20
satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:

• Antigona
  
• Elektra
  
• Kralj Edip
  
• Trahinjanke
  
• Ajant
  
• Filoktet
  
• Edip na Kolonu
  

Sačuvan je i odlomak satirske drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”)
koji je 1911.
pronađen na jednom egipatskom
papirusu.

Život



Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio
je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio
je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala
najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto
stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."



Kao i Eshila, Aristofan ga
je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim
„Muzama”.

Plutarh
opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio
taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju
te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od
čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a
tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici,
što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.



Dramske inovacije



Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava
kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju,
on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu
ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje
u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih
pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih
njegovih tragedija
izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima
likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki
produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Kaže se da je Sofoklo jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi
trebali biti, a Euripid
kakvi jesu."



Karakteristike ]



Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je
poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih
naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na
pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i
određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito
mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja
iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na
svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj

Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva
proročanstva, volje bogova i zle sudbine.



Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u
središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna
ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su
odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci
idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim
crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest
plašljiva Izmena.



Zanimljivosti
i anegdote ]

• Kao i mnoga druga grčka
  imena, Sofoklovo također ima značenje. To je složenica od σοφός (sophos)
  = "mudar" κλέος (kleos) = "slava". Ime mu tako
  dobiva značenje "slavan po mudrosti".
  

• U braku s Nikostratom imao
  je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebice na to [to
  je Sofoklo najvi[e volio unuka drugog sina. Ijofont je tako podigao tužbu
  protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumknost te je tražio da ga
  se stavi pod tutorstvo. Sofoklo je pred sucima pročitao dio svoje drame
  koju je upravo stvarao, a suci su ga potom oslobodili, jer čovjek koji
  može tako lijepo pisati, ne može biti senilan.
  

• O njegovoj smrti kolaju
  brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa.
  Druga pak kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobjedu u kazalištu.
  Treća govori da je recitirao dugačku rečenicu iz „Antigone”
  koja nije imala stanku za disanje te je na posljetku izdahnuo.
  

• Postoji priča koja govori o
  Sofoklovu pokopu. Njegova je obiteljska grobnica bila na putu prema
  atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vrijeme zaposjeli Spartanci. Noć
  nakon što je Sofoklo umro, vojskovođi Lisandru, njihovu zapovjedniku,
  ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa
  čovjeka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet
  ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome tko je umro i, pošto
  je saznao da je to Sofoklo, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča
  nema vjerodostojne kronološke temelje.
  

• U početku je i sam Sofoklo
  glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slaba glasa
  te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog.
  

Citati]

• Tko nije ništa pretrpio,
  ne smije me savjetovati.
  
• Laž nikad ne doživi
  starost.
  
• Radije bih časno pao
  nego pobijedio varajući.
  
• Za pravedan će cilj
  slabiji pobijediti jačega.
  
• Kratka izreka obično
  sadrži mnogo mudrosti.
  
• Darovi neprijatelja nisu
  darovi i ne donose dobro.
  
• Mnoge su stvari užasne,
  ali ništa nije užasnije od čovjeka.
  
• Glupost je sestra zlobi.
  
• Svatko može pogriješiti,
  ali će mudar popraviti učinjenu pogrešku. Ustrajanje u pogrešsci dovodi do
  svih zala.
  
• Vrijeme sve otkriva.
  
• Nitko ne voli one koji
  donose loše vijesti.
  
• Najljepša stvar koju
  čovjek može učiniti jest biti drugome koristan.
  
• Sinovi su majci sidra
  života.
  
• Najveća je sreća onu
  koju nismo očekivali.
  
• Oštre riječi ujedaju
  iako su iskrene.
  
• Za nemogućim ne valja
  posezati.
  
• Tvrdoglasvost je isto
  što i bezumlje.
  

Elektra



Elektra (grč. Ἠλέκτρα, Êléktra) nije boginja svjetla. Izuzme
li se Agamemnonova
kći, u mitologiji su postojale dvije Elektre:

• kći Titana Okeana i njegove
  žene Tetide.
  Udala se za boga
  prirodnih pojava na moru Taumanta. S njim je imala 4 kćeri: tri Harpije i Iridu.
  

• kći Titana Atlanta i Okeanide Pleone. Sa Zeusom je imala sina Dardana i Jaziona te kći Harmoniju.
  Zeus ju je zajedno sa 6 sestara prenio na nebo i pretvorio je u Vlašiće (Plejade). Nakon pada Troje raspustila
  je kosu te luta nebom kao zvijezda repatica.
  

Elektra - Agamemnonova kći]



Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći, Orestova i Ifigenijina sestra.

Život



Elektra je bila odsutna iz Mikene kad se njezin otac, kralj Agamemnon
vratio iz Trojanskog rata i ubrzo biva ubijen od Egista, Klitemnestrina ljubavnika, i vlastite žene. Egist i
Klitemnestra ubili su i Kasandru, trojansku proročicu koju je Agamemnon doveo sa sobom kao ratni
plijen.









Osam godina kasnije, Orest dovodi Elektru u Mikenu iz Atene. Prema Eshilu, susreli su se
na očevu grobu gdje su se prepoznali i dogovorili osvetu. Osvetili su smrt
svoga oca tako da je Orest s prijateljem Piladom ubio i Klitemnestru i Egista.
Poslije toga Orest gubi razum jer ga progone Srde (Erinije ili Furije) kojima je
bila dužnost krvna osveta. Ipak, Srde nisu progonile Elektru. Orest se sklonio
u hram u Delfima. Premda mu je Apolon naložio da
osveti oca, bio je bespomoćan što se tiče posljedica tog događaja. Atena ga je dovela na Akropolu gdje
su bogovi držali
suđenje, a glasovi na posljetku bivaju izjednačeni budući da je Atena dala
posljednji glas za Oresta.

Euripid u
svome djelu Ifigenija u Tauridi priča drukčiju inačicu. Oresta su Srde
dovele do Tauride na Crnome moru gdje je njegova sestra Ifigenija bila držana (pripremala je žrtve Artemidi). Kad
su doveli Oresta i Pilada da budu žrtve, prepoznali su se te su pobjegli u
domovinu. Pilad je pomogao Orestu i Elektri da ubiju majku i njezina
ljubavnika. Egist i Klitemnestra dali su Elektru u brak jednome seljaku,
misleći da se tako neće osvetiti. No, seljak, Piladov imenjak, poštovao je
Elektru i nije je htio dirati. Na posljetku su se Pilad, Orestov prijatelj, i
Elektra zaljubili i vjenčali.