| | Srednjovjekovna hrvatska književnost | |
| | Autor/ica | Poruka |
---|
Admin Admin
Broj postova : 483 Age : 60 Registration date : 14.07.2007
| Naslov: Srednjovjekovna hrvatska književnost uto srp 17, 2007 2:28 pm | |
|
Srednjovjekovna hrvatska književnost pripada književnom modelu karakterističnom za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u Hrvata od početaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8.-9. stoljeću, a s najstarijim sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. st.; ona traje sve do druge polovice 16. st., sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18. stoljeće. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu, rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz suvremene europske latinske literature. Prve hagiografije i djela O povijesti Crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanđelistara (6.-7. st.) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela. Početak hrvatskoga srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih mučenika, npr. Sv.Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku stoljećima se pišu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvoreći s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinške i otonske renesanse.
Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dvama jezicima: crkvenoslavenskim hrvatske redakcije i hrvatskim, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki se latinični oslanjaju na glagoljske predloške.Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u slavenskim, pače europskim književnostima. U njoj se zrcale opće tendencije europske literature, premda s nekim osobitostima: npr. horizontalna, pučka usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s Istoka, iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, talijanske, «franko-talijanske» i češke tradicije. Od 14. stoljeća dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski su ih - mahom anonimni - autori prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta je književnost povremeno ostvarivala znatnu umjetničku razinu jezikom i izborom stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane, čuvanje (osobito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskoga liturgijsko-književnog jezika; u kasnijim razdobljima elementi toga jezika svjesno su upotrebljavani kao sredstvo izražajnosti i signal «visokoga stila», a s druge strane prihvaćanje živoga, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnoga i sposobnoga da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od kronika i prirodoznanstvenih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti kasnijih razdoblja.
Najstariji spomenici proze u širem smislu potječu iz 11. i 12. stoljeća. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. st.; Bašćanska ploča iz 11/12. st., prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovjenštine; Senjska ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. stoljeća; datacija ćirilične Humačke ploče je nesigurna, moguće je iz 11/12. stoljeća. Od rukopisnih knjiga iz najstarijega razdoblja do nas su došli tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na hrvatskome prostoru. To su odlomci biblijsko-liturgijskoga značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. stoljeća, fragmenti misala, npr. prva stranica Kijevskih listića iz 11-12. st.; Bečki listići iz 12. st., najstariji hrvatski spomenik misnoga sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski, Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. st. Svi su ti glagoljski spomenici u kontinuitetu s istodobnim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. No, od 12. i 13. st. u Hrvatskoj se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskoga pisma, a jezik se pomlađuje u skladu s hrvatskim (napose čakavskim) osobitostima. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika koja je trajala do u 16. st. Istovremeno su se, od 12. stoljeća dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati. Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. st., s odlomkom Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. st., dio apokrifnih Djela Pavla i Tekle).
Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potječu iz 11.-13. st., od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. Natpis povaljskoga praga na Braču. Taj korpus obuhvaća i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatičko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od Neretve do Vrbasa. Važno je spomenuti da se na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. Bosančicom je pisan i »Poljički statut« (XV. st.) te dubrovački »Libro od mnozijeh razloga« (1520) (v. dolje).. Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao »Hrvatsku kroniku«. U XVI. st. zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535-1600) tiskao je ćirilicom svoju »Summu nauka kristjanskoga«. U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je »Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »Krčki statut« iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.
Latinična proza sačuvana je iz 14. stoljeća i poslije. Pisana je na narodnom (čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežito nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz 1345. g.- regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski lekcionar, 14. st., i Zadarski lekcionar, početak 15. st.), molitvenici (npr. Vatikanski hrvatski molitvenik, konac 14. st., dubrovačkoga podrijetla), te Žića svetih otaca.
U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.
Najpopularnije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo-brojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.
Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip -Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.
Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenske molitve«, nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti
| |
| | | Admin Admin
Broj postova : 483 Age : 60 Registration date : 14.07.2007
| Naslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost uto srp 17, 2007 2:29 pm | |
| Ćiril i Metodije
Po rodu i obrazovanju oni su Grci i bizantski rodoljubi. U duhu kršćanske i čovječanske ljubavi prema svim narodima i staležima žrtvovali su se za prezirane Slavene. Oblikovali su staroslavenski književni jezik, osnovali staroslavensku književnost, uveli su staroslavenski jezik u liturgiju i tako utemeljili staroslavensko bogoslužje.
Rodno mjesto slavenskih apostola je Solun. Sveta su solunska braća velikom rodoljubnom ljubavlju častila solunskog mjesnog zaštitnika sv. Dimitrija. Metod je 884. g. na blagdan sv. Dimitrija (26. listopada) završio prijevod Svetog pisma i slavio svečanu liturgiju u čast toga sveca.
Konstantin i Metod dobro su poznavali odlike i duh slavenskog jezika. U Carigradu su znali da solunski građani znaju slavenski jezik. Moravski su poslanici molili slavenske misionare, a car je poslao Konstantina i Metoda jer oni znaju čisti slavenski jezik. Metod je bio postavljen za kneza u slavenskoj pokrajni. Metod je stariji Leonov sin i o njegovoj mladosti se ne zna mnogo. Ne zna se ni njegovo krsno ime. Po ondašnjem običaju monaško ime započinjalo je istim slovom kao i krsno ime. Vjerojatno je Metodovo krsno ime bilo Mihael. Pretpostavlja se da je rođen oko 812. g. Umro je 885. Imao je više od 70. g. Bio je visoka stasa i bistra uma.
Konstantin je bio najmlađi od 7 Leonovih sinova. Rođen je 826. ili početkom 827. g. Konstantin je stigao u Carigrad 843. g. Stanovao je u očinskog pokrovitelja kancelara Teoktista. Studirao je na dvorskom sveučilištu u carskoj palači Mangavra. Studije je završio oko 847. g. Postao je profesor filozofije. Sveta braća poznati su i slavljeni kao osnivači slavenske kršćanske književnosti i prosvjete.
851. g. kada je Konstantin ima 24. g. Arabljani su hulili protiv sv. Trojstva i u Carigrad su poslali poruku da pošalju nekog svog čovjeka da s Arabljanima raspravlja o vjerskim pitanjima. Nakon povratka iz Arabije Konstantin je otišao na kratak odmor na brdo Dimp svome bratu Metodu koje je tamo već 10 godina. Konstantin i Metod rastali su se u djetinjstvu, a sastali su se opet u muževnoj dobi u samostanskoj tišini. Sveta braća su boravila u jednom većem samostanu, a povremeno su se povlačila u samoću na obronku Olimpa. Ondje su uživali u samoći dok ih 860. godine carski dvor pozvao da im povjeri misiju među Kazarima. Braća su imala plan da priprave slavenski prijevod svetih knjiga i oko sebe okupe slavenske učenike. U jesen 862. g. stigli su slavenski poslanici moravskoga kneza Rastislava. On se želio osloboditi njemačke političke i crkvene vrhovne vlasti. Konstantin je duže vremena pripremao slavensko poslanstvo, staroslavenska pisana slova i oblikovanje staroslavenskog jezika. Bio je svjestan da njegov jezik i književnost nadvisuju druge jezike i književnosti; bio je grčki rodoljub, ali nikad nije ni pomislio da bi trebalo silom nagurivati grčki jezik drugim narodima ili prezirati jezike drugih naroda. Konstantin i Metodije su u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali slavenski jezik. Braća su u pratnji svojih izabranih učenika došli u Moravsku u prvoj polovici 863. godine. Moravljani su vidjeli da je Konstantin jedan od najvećih učenjaka i najsvetijih svećenika svojeg vremena. Metod nije bio tako vješt jezikoslovac kao njegov brat, nije nastupao ni kao misionar ni učitelj. U Moravskoj je još uvijek “ponizno služio Filozofu.” Iz Moravske su krenuli u Panoniju.
Pravovaljani uspjeh slavenskog misijskog djelovanja bio je moguć jedino uz odobrenje rimskog pape, dakle morali su poći u Rim. Iz Panonije su krenuli koncem 867. g. Nekoliko tjedana prije njihovog dolaska u Rim. 13. 11. 867. g. umro je papa Nikola 1., a primio ih je Hadrijan 2. koji je bio okrunjen 14. 12. 867. g.
Konstantin nije prije položio monaške zavjete jer je kao profesor carskog sveučilišta bio dužan služiti državi za diplomatske i vjerske misije. Kad je u toj službi oslabio, 50 dana prije smrti položio je monaške zavjete i uzeo samostansko ime Ćiril, grčki Kyrillos. Na bolesničkom ležaju Ćiril je svoga brata tješio i hrabrio da ustraje u misijskom radu, molio ga je i zaklinjao. Preminuo je u 42. g. života, 14. 02. 869. Rimljani su ga proglasili svetim. Na sahrani se sabralo doista veliko mnoštvo naroda. Stavili su ga u mramorni sarkofag, položili ga u grob u crkvi sv. Klementa. Ta crkva spada među najvažnije starokršćanske crkve. Nadgrobna slika odaje njegov značaj: visoko čelo, prodoran pogled. duguljasto mršavo lice, ozbiljno i nježno, odsjaj bistrog uma...
Sv. Metod se iz Rima vratio u Panoniju nakon dvije godine i odmah počeo osnivati panonsku nadbiskupiju. Koncem 869. ili početkom 870. g. bila je osnovana panonsko-moravska nadbiskupija. Papa Ivan VIII imenovao je Metoda 879. g. samo panonskim, a 880. g. samo moravskim nadbiskupom. Nakon Ćirilove smrti sv. Metod je sam nosio teret obrane slavenskog bogoslužja te nastavio i dovršio djelo koje je započeo Ćiril. Morao je sam nositi veliku zgradu samostalne panonsko-moravske crkvene organizacije kad su je napali moćni protivnici. Sam je morao nastaviti i dovršiti opširno vjersko i prosvjetno djelo. Morao je podnositi žestoke borbe, jake tjelesne i duševne patnje. Protivnici su s njim grubo postupali.
Metod je poslije bratove smrti ostao osamljen. Bio je snažna osoba, osjetljiva srca. Umro je 06. 04. 885. g. Pokopan je u velikoj moravskoj crkvi. Poslije njegove smrti njemačka strana je nadjačala. Njegovi učenici i učenici njegova brata bili su protjerani iz Moravske. | |
| | | Admin Admin
Broj postova : 483 Age : 60 Registration date : 14.07.2007
| Naslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost uto srp 17, 2007 2:32 pm | |
| - pismenost – širok pojam – obuhvaća i neknjiževne tekstove
- podrijetlo Hrvata – slavenska i iranska teorija
- dolaze u 7. stoljeću i sljubljuju se s Ilirima i Rimljanima
- prihvaćaju pismo, religiju, državno uređenje i jezik Rimljana
- prvo pismo latinica, prvi jezik latinski
- prva narodna pismenost – stvaranje glagoljice – Ćiril i Metod
- sastavljaju rječnik i gramatiku slavenskog jezika
- pojavljuju se prvotno u Moravskoj
- hrvatska recenzija glagoljice – prvo obla pa uglata (hrvatska)
- drugo pismo glagoljica, drugi jezik staroslavenski
- uređenje: plemena, knezovi, kraljevi
- Benediktinci – čuvaju i šire antičku pismenost (samostan u Rižinicama kod Klisa i u Ninu)
- pokrštavanje – oko 7./8. stoljeća
- 11. stoljeće - recenzije ili redakcije - proces jez. i pis. promjena, unošenje narodnih elemenata u staroslav. jezik i glagoljicu
- red Bogumila širi bosančicu
- treće pismo bosančica, jezik starohrvatski (staroslavenski + čakavska redakcija)
- 14./15. stoljeće – ponovno latinica
- prvi spomenici nemaju književno značenje
- 10. stoljeće – to sve zapisao Črnorizac Hrabri
o traktat O pismenima govori da glagoljica ima 38 slova a da svako označava i broj i ima ime
- prve zapisane riječi na staroslavenskom – proslov Ivanova evanđelja
Vrste pisanih spomenika
- informacije dobivamo zbog zalihosti i fonološke opreke
- u početku zapisani na kamenu (epigram), a kasnije na papiru
- najstariji spomenici – Bašćanska i Velunska ploča
- podjele - svjetovni – sakralni, umjetnički – neumjetnički, originalni – prevedeni
- sakralni neumjetnički
o misali – knjižice misa
o brevijari – time si svećenici pomažu pri bogoslužju
- sakralni umjetnički
o religiozna duhovna poezija – za blagdane, većinom originalna
o prikazanja – životi svetaca u dramskoj izvedbi
o apokrifi – životopisi svetaca, lažni sa pikantnim detaljima
o hagijografije – slično apokrifima ali opširnije
- svjetovni neumjetnički
o pravni – Bašćanska Ploča, Vinodolski Zakonik, Zavjernica kralja Tomislava, Poljički statut,
o povijesni – Ljetopis Popa Dukljanina, Zapis Popa Martinca
- svjetovni umjetnički
o lirika – Svit se konča
o epika – većinom prevedeni romani – Rumanac Trojski, Aleksandrida
o drama – Prikazanja
- prevedena djela – romani, neke pjesme, lucidar à lux dare – prva enciklopedija, dijaloški oblik učitelja i učenika
Bašćanska ploča
- pregradna ploča (plutej) između prezbiterija i prostora za puk
- 1100. crkva sv. Lucije u Jurandvoru na Krku
- glagoljica – prvi spomen hrvatskog imena i titulacije
- temelj naše pismenosti
- postoji i malo ranija Valunska Ploča, ali nije toliko cool
- prijelazni tip iz oble u uglatu glagoljicu
- prijelazni tip iz staroslavenskog u starohrvatski
- svečani govor
- dva opata – Držiha i Dobrovit
- jaka glagoljaška tradicija sjevernog Primorja (Krk, Cres, Istra)
Zavjernica kralja Zvonimira
- krunjenje Zvonimira 1075.
- na latinskom jeziku, latinica
Vinodolski zakon
- najstariji zakonski spomenik Hrvata
- 6.1.1288.
- pravni odnosi između krčkih knezova (Frankopana)
Poljički statut
- skup normi i običaja Poljičke republike do 1444. (Mleci)
- na bosančici
Lucidar
- srednjovjekovna enciklopedija, prva poznata
- preveden s češkog u 15. stoljeću
- prevoditelj Istranin ubacuje podatke o svom zavičaju
Zapis popa Martinca
- opis Krbavske bitke (1493.) gdje su Turci porazili nas
Rumanac Trojski
- srednjovjekovni viteški roman
- tematika – Trojanski rat
- napisan na glagoljici u dva zbornika i na latinici u jednom
- likovi i događaji prilagođeni srednjovjekovnom svjetonazoru
Aleksandrida
- opisuje život Aleksandra Velikog
- prikazan je kao božji vitez
- čakavsko-ikavsko narječje
- Zadar, 14. stoljeće
Narodil se je kralj nebeski
- 13. stoljeće, sjeverna Hrvatska
- o starosti govore izrazi mlado leto za Božić, mladi kralj za Isusa
Va se vrime godišća
- slobodna obrada latinske In hoc anni circulo
- 15. stoljeće
- katreni sastavljeni od sedmeraca
Šibenska molitva
- lauda – pohvalna pjesma iz 13. stoljeća
- ritmizirana proza, puna anafora, ima metafora
Srednjovjekovna hrvatska drama
- pobožna drama, razvijena iz dijaloških i dramskih lauda
- najstarije iz kraja 15. stoljeća
- šire ih bratovštine, prvotno iz Zadra
- obrađuju misterije (Isusov život, Marijin život), a kasnije i svetačke legende
- imaju ulogu u bogoslužju
- Muka svete Margarite – osmerački distisi | |
| | | Admin Admin
Broj postova : 483 Age : 60 Registration date : 14.07.2007
| Naslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost uto srp 17, 2007 2:33 pm | |
| Vizija i čudesa Marije
- Nijedan lik nije pobožna legenda srednjega vijeka obavila tolikom toplom simpatijom, koliko je lik Bogorodice.
- Kada je u 11. i 12. st. bio na zapadu njezin kult na vrhuncu, nastale su o njoj čitave zbirke latinskih priča, koje su onda prevođene i prerađene u svim europskim jezicima
- Kod nas su one došle dosta kasno iz talijanske književnosti, a ima ih u glagoljskim rukopisima petnaestog stoljeća u jednom latinicom pisanom zborniku dubrovačke legende, u ŽIĆIMA SVETIH OTACA i glagoljicom tiskanih u Senju 1507.-1509. g. pod nazivom MIRAKULI SLAVNE DIVE MARIJE, sve u čistom narodnom jezikom.
- Ta su čudesa jedan od najznačajnijih proizvoda srednjeg vijeka
- Nigdje se djetinjska pobožnost i vjerovanje u čudo ne pojavljuje u tako divljim, bizarnim oblicima
- Marija je u tim legendama “Odvitnica” svih, pomoćnica protiv sviju nevolja, često i u najneobičnijim situacijama
- One su doduše dolazili kod njih u dosta retuširanim oblicima i još više svedene na ton propovjedničkih EXEMPLA nego što su bile u obradbi boljih pisaca, ali i ovako iz njih izbija uz pobožnost i divna blagost prema slabijim ljudskim stvorenjima, kao u poznatoj priči o koludrici
- Priča govori o koludrici koja se zaljubljuje u nekog viteza i ostavlja nuću samostan da pođe za svojim dragim, ali ne može nikako naći izlaz dok ne odloži svoju opatičku odjeću na Bogorodičin oltar, a kada se poslije dugog vremena raskanjana vrati, nađe svoju odjeću na istom oltaru gdje ju je ostavila i nastavi svoj rad u samostanu kao da se ništa nije dogodilo, jer je međutim Bogorodica za vrijeme njezine odsutnosti obavljala u njezinim haljama i u njezinom liku sav njezin posao u sakristiji
- Druga priča govori o jednom priprostom fratru koji je nesposoban da bilo što drugo nauči neprestano ponavljao “Zdravo Marijo!” Poslije smrti izraste na grobu ljiljan, a na njegovim laticama su ispisana zlatnim slovima dvije riječi koje je stalno ponavljao (“Zdravo Marijo!”)
- Kada u trećoj priči neki vitez rasuvši svoj imetak, pristane da za veliko blago preda vragu na određeno mjesto svoju ženu, njegova žena ne znajući kud je muž vodi, putem sjaše i zađe u neku crkvicu, pomoli se Bogorodici. Bogorodica izlazi iz crkve u njezinu liku i dojahavši s vitezom na dogovoreno mjesto i Bogorodica progna vraga, koji je odmah prepozna
Marijina čudesa
- Za razliku od legendi i apokrifa, Marijina čudesa u Hrvatskoj srednjevjekovnoj prozi imaju takvu fabularnu strukturu koja se prema Jaussovim kriterijima može okarakterizirati kao novelistička radnja koja se u čudesima opisuje najčešće jedna “Nečuvena zgoda koja se dogodila i koja postavlja neki moralni kazus”
- Po Modusu Dicendi čudesa Marijina od svih proznih oblika hrvatske srednjovjekovne proze u najvećoj mjeri pokazuju svoju usmenu tradiciju, iako su fiksirana u pisanom tekstu.
- Likovi koji se pojavljuju u čudesima pripadaju raznim socijalnim statusima, ali najčešće obuhvaćaju građanski status.
- Stil u njima nije uzvišen, to je najčešće ton konverzacije - govorni jezik
- Bliske svjetovnoj srednjovjekovnoj nobelistici legende, imaju autora koji nastupa kao posredujući pripovjedač koji se pojavljuje iza građe, a uključuje se u tekst samo onda kada to služi izlaganju fabule, a ne pouci čitatelja
- u legendana se priča o jednom jedinstvenom događaju koji posjeduje zatvorenost i zaokruženost novele
Vizije ili Viđenja
- U vizijama se pripovijeda o fikcionalnim događajima, ali tako kao da su se stvarno dogodili, na način kronike, što pak u publike izaziva naglašeno čuđenje | |
| | | Admin Admin
Broj postova : 483 Age : 60 Registration date : 14.07.2007
| Naslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost uto srp 17, 2007 2:33 pm | |
| ZAPIS POPA MARTINCA
Po Martinac prepisivao je brevijar za pavlinski samostan u Novom Vinodolskom, koji se danas naziva DRUGI NOVLJANSKI BREVIJAR. Između prvog dijela (temporala) i drugoga dijela (sanktorala) napisao je bilješku o sebi i o svomu radu, a zatim potresno svjedočanstvo o Krbavskoj bitci koja se zbila 9. rujna 1493. Njegov je zapis neposredno povijesno svjedočanstvo o tragičnoj bitci, ali i literarno, književno potresan tekst osjetljivoga i obrazovanog pisca, glagoljaša Martinca. | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost | |
| |
| | | | Srednjovjekovna hrvatska književnost | |
|
Similar topics | |
|
Similar topics | |
| |
| Permissions in this forum: | Ne moľeą odgovarati na postove.
| |
| |
| |