hrvatskijezik
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
hrvatskijezik

hrvatski jezik za srednje škole
 
Početna stranicaPočetna stranica  PortailPortail  PretraľnikPretraľnik  Latest imagesLatest images  RegistracijaRegistracija  Login  

 

 Srednjovjekovna hrvatska književnost

Go down 
Autor/icaPoruka
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitimeuto srp 17, 2007 2:28 pm



Srednjovjekovna hrvatska književnost pripada književnom modelu karakterističnom
za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u Hrvata od početaka
pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8.-9. stoljeću, a s najstarijim
sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. st.; ona traje sve do druge
polovice 16. st., sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18.
stoljeće. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti
srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoeuropskim i
zapadnoeuropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu,
rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze
predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim
crpi iz suvremene europske latinske literature. Prve hagiografije i djela O
povijesti Crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor,
Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanđelistara (6.-7. st.) do brojnih kasnijih
liturgijskih i neliturgijskih djela. Početak hrvatskoga srednjovjekovnog
stvaralaštva vezan je upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o
dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i
Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih
mučenika, npr. Sv.Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku stoljećima
se pišu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvoreći s
literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i
domete karolinške i otonske renesanse.



Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dvama jezicima: crkvenoslavenskim
hrvatske redakcije i hrvatskim, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i
zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa
interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su
veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki se latinični oslanjaju na
glagoljske predloške.Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u
slavenskim, pače europskim književnostima. U njoj se zrcale opće tendencije
europske literature, premda s nekim osobitostima: npr. horizontalna, pučka
usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje
religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna
književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja
i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s Istoka, iz
bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, talijanske,
«franko-talijanske» i češke tradicije. Od 14. stoljeća dalje prevladavaju
utjecaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski su ih - mahom anonimni -
autori prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice
u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta je
književnost povremeno ostvarivala znatnu umjetničku razinu jezikom i izborom
stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane,
čuvanje (osobito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskoga liturgijsko-književnog
jezika; u kasnijim razdobljima elementi toga jezika svjesno su upotrebljavani
kao sredstvo izražajnosti i signal «visokoga stila», a s druge strane
prihvaćanje živoga, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnoga i
sposobnoga da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od
kronika i prirodoznanstvenih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je
srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti
kasnijih razdoblja.



Najstariji spomenici proze u širem smislu potječu iz 11. i 12. stoljeća. To su
glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki
natpis iz 11. st.; Bašćanska ploča iz 11/12. st., prvi cjelovito sačuvani
spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovjenštine; Senjska
ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. stoljeća;
datacija ćirilične Humačke ploče je nesigurna, moguće je iz 11/12. stoljeća. Od
rukopisnih knjiga iz najstarijega razdoblja do nas su došli tek fragmenti, što
svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na hrvatskome prostoru. To su
odlomci biblijsko-liturgijskoga značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev
apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. stoljeća, fragmenti misala, npr. prva
stranica Kijevskih listića iz 11-12. st.; Bečki listići iz 12. st., najstariji
hrvatski spomenik misnoga sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski,
Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. st. Svi su ti glagoljski spomenici u
kontinuitetu s istodobnim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom,
češkom i ruskom području. No, od 12. i 13. st. u Hrvatskoj se razvija vlastita
uglasta stilizacija glagoljskoga pisma, a jezik se pomlađuje u skladu s
hrvatskim (napose čakavskim) osobitostima. Tako je stvorena indigena hrvatska
redakcija crkvenoslavenskoga jezika koja je trajala do u 16. st. Istovremeno su
se, od 12. stoljeća dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati.
Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne,
pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. st., s odlomkom
Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. st., dio
apokrifnih Djela Pavla i Tekle).



Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potječu iz 11.-13. st., od kojih je
najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. Natpis povaljskoga praga na Braču. Taj
korpus obuhvaća i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatičko-pravne
spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi
na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana
iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za
potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije
protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru
istočno od Neretve do Vrbasa. Važno je spomenuti da se na listovima glagoljskih
rukopisa nerijetko nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno.
Bosančicom je pisan i »Poljički statut« (XV. st.) te dubrovački »Libro od
mnozijeh razloga« (1520) (v. dolje).. Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510.
prepisao »Hrvatsku kroniku«. U XVI. st. zadarski kanonik Šime Budinić (između
1530. i 1535-1600) tiskao je ćirilicom svoju »Summu nauka kristjanskoga«. U tom
razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene
pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je
»Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »Krčki statut« iz 1388. i dr.), postojali su
i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična
djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.



Latinična proza sačuvana je iz 14. stoljeća i poslije. Pisana je na narodnom
(čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine
dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežito
nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz
1345. g.- regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni
tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski
lekcionar, 14. st., i Zadarski lekcionar, početak 15. st.), molitvenici (npr.
Vatikanski hrvatski molitvenik, konac 14. st., dubrovačkoga podrijetla), te
Žića svetih otaca.



U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i
žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom
novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo
oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će
podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti,
čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske
prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni
kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže,
te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija,
uvjeravanje, komentar i opis.



Najpopularnije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni
tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći
stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje
preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje
i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno
lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne
fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina
ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije.
Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih
kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih
skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa
sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim
(dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu
podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas,
novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske
pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad
nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo-brojniji su oni koji se
oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na
slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.



Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u
njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u
nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je
pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao
vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan
način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima
iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu
(Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana,
pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu
silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu
u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i
paralelama Josip -Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima
apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice,
Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s
uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim
epizodama.



Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od
krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«.
Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata
je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg«
i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«).
Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću
XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljeća sačuvani su
slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna
Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenske molitve«, nekoliko pjesama u
simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne
pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti
svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz
svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do
posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je
srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i
zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci
svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te
književnosti
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitimeuto srp 17, 2007 2:29 pm

Ćiril i Metodije








Po rodu i
obrazovanju oni su Grci i bizantski rodoljubi. U duhu kršćanske i čovječanske
ljubavi prema svim narodima i staležima žrtvovali su se za prezirane Slavene.
Oblikovali su staroslavenski književni jezik, osnovali staroslavensku književnost,
uveli su staroslavenski jezik u liturgiju i tako utemeljili staroslavensko
bogoslužje.


Rodno
mjesto slavenskih apostola je Solun. Sveta su solunska braća velikom
rodoljubnom ljubavlju častila solunskog mjesnog zaštitnika sv. Dimitrija. Metod
je 884. g. na blagdan sv. Dimitrija (26. listopada) završio prijevod Svetog
pisma i slavio svečanu liturgiju u čast toga sveca.


Konstantin
i Metod dobro su poznavali odlike i duh slavenskog jezika. U Carigradu su znali
da solunski građani znaju slavenski jezik. Moravski su poslanici molili
slavenske misionare, a car je poslao Konstantina i Metoda jer oni znaju čisti
slavenski jezik. Metod je bio postavljen za kneza u slavenskoj pokrajni. Metod
je stariji Leonov sin i o njegovoj mladosti se ne zna mnogo. Ne zna se ni
njegovo krsno ime. Po ondašnjem običaju monaško ime započinjalo je istim slovom
kao i krsno ime. Vjerojatno je Metodovo krsno ime bilo Mihael. Pretpostavlja se
da je rođen oko 812. g. Umro je 885. Imao je više od 70. g. Bio je visoka stasa
i bistra uma.


Konstantin
je bio najmlađi od 7 Leonovih sinova. Rođen je 826. ili početkom 827. g.
Konstantin je stigao u Carigrad 843. g. Stanovao je u očinskog pokrovitelja
kancelara Teoktista. Studirao je na dvorskom sveučilištu u carskoj palači
Mangavra. Studije je završio oko 847. g. Postao je profesor filozofije. Sveta
braća poznati su i slavljeni kao osnivači slavenske kršćanske književnosti i
prosvjete.


851.
g. kada je Konstantin ima 24. g. Arabljani su hulili protiv sv. Trojstva i u
Carigrad su poslali poruku da pošalju nekog svog čovjeka da s Arabljanima
raspravlja o vjerskim pitanjima. Nakon povratka iz Arabije Konstantin je otišao
na kratak odmor na brdo Dimp svome bratu Metodu koje je tamo već 10 godina.
Konstantin i Metod rastali su se u djetinjstvu, a sastali su se opet u muževnoj
dobi u samostanskoj tišini. Sveta braća su boravila u jednom većem samostanu, a
povremeno su se povlačila u samoću na obronku Olimpa. Ondje su uživali u samoći
dok ih 860. godine carski dvor pozvao da im povjeri misiju među Kazarima. Braća
su imala plan da priprave slavenski prijevod svetih knjiga i oko sebe okupe
slavenske učenike. U jesen 862. g. stigli su slavenski poslanici moravskoga
kneza Rastislava. On se želio osloboditi njemačke političke i crkvene vrhovne
vlasti. Konstantin je duže vremena pripremao slavensko poslanstvo,
staroslavenska pisana slova i oblikovanje staroslavenskog jezika. Bio je
svjestan da njegov jezik i književnost nadvisuju druge jezike i književnosti;
bio je grčki rodoljub, ali nikad nije ni pomislio da bi trebalo silom
nagurivati grčki jezik drugim narodima ili prezirati jezike drugih naroda.
Konstantin i Metodije su u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali
slavenski jezik. Braća su u pratnji svojih izabranih učenika došli u Moravsku u
prvoj polovici 863. godine. Moravljani su vidjeli da je Konstantin jedan od
najvećih učenjaka i najsvetijih svećenika svojeg vremena. Metod nije bio tako
vješt jezikoslovac kao njegov brat, nije nastupao ni kao misionar ni učitelj. U
Moravskoj je još uvijek “ponizno služio Filozofu.” Iz Moravske su krenuli u
Panoniju.


Pravovaljani
uspjeh slavenskog misijskog djelovanja bio je moguć jedino uz odobrenje rimskog
pape, dakle morali su poći u Rim. Iz Panonije su krenuli koncem 867. g.
Nekoliko tjedana prije njihovog dolaska u Rim. 13. 11. 867. g. umro je papa
Nikola 1., a primio ih je Hadrijan 2. koji je bio okrunjen 14. 12. 867. g.


Konstantin
nije prije položio monaške zavjete jer je kao profesor carskog sveučilišta bio
dužan služiti državi za diplomatske i vjerske misije. Kad je u toj službi
oslabio, 50 dana prije smrti položio je monaške zavjete i uzeo samostansko ime
Ćiril, grčki Kyrillos. Na bolesničkom ležaju Ćiril je svoga brata tješio i
hrabrio da ustraje u misijskom radu, molio ga je i zaklinjao. Preminuo je u 42.
g. života, 14. 02. 869. Rimljani su ga proglasili svetim. Na sahrani se sabralo
doista veliko mnoštvo naroda. Stavili su ga u mramorni sarkofag, položili ga u
grob u crkvi sv. Klementa. Ta crkva spada među najvažnije starokršćanske crkve.
Nadgrobna slika odaje njegov značaj: visoko čelo, prodoran pogled. duguljasto
mršavo lice, ozbiljno i nježno, odsjaj bistrog uma...


Sv.
Metod se iz Rima vratio u Panoniju nakon dvije godine i odmah počeo osnivati
panonsku nadbiskupiju. Koncem 869. ili početkom 870. g. bila je osnovana
panonsko-moravska nadbiskupija. Papa Ivan VIII imenovao je Metoda 879. g. samo
panonskim, a 880. g. samo moravskim nadbiskupom. Nakon Ćirilove smrti sv. Metod
je sam nosio teret obrane slavenskog bogoslužja te nastavio i dovršio djelo
koje je započeo Ćiril. Morao je sam nositi veliku zgradu samostalne
panonsko-moravske crkvene organizacije kad su je napali moćni protivnici. Sam
je morao nastaviti i dovršiti opširno vjersko i prosvjetno djelo. Morao je
podnositi žestoke borbe, jake tjelesne i duševne patnje. Protivnici su s njim
grubo postupali.


Metod
je poslije bratove smrti ostao osamljen. Bio je snažna osoba, osjetljiva srca.
Umro je 06. 04. 885. g. Pokopan je u velikoj moravskoj crkvi. Poslije njegove
smrti njemačka strana je nadjačala. Njegovi učenici i učenici njegova brata
bili su protjerani iz Moravske.
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitimeuto srp 17, 2007 2:32 pm

-
pismenost
– širok pojam – obuhvaća i neknjiževne tekstove


-
podrijetlo
Hrvata – slavenska i iranska teorija


-
dolaze
u 7. stoljeću i sljubljuju se s Ilirima i Rimljanima


-
prihvaćaju
pismo, religiju, državno uređenje i jezik Rimljana


-
prvo pismo latinica, prvi jezik
latinski



-
prva
narodna pismenost – stvaranje glagoljice – Ćiril i Metod


-
sastavljaju
rječnik i gramatiku slavenskog jezika


-
pojavljuju
se prvotno u Moravskoj


-
hrvatska
recenzija glagoljice – prvo obla pa uglata (hrvatska)


-
drugo pismo glagoljica, drugi
jezik staroslavenski



-
uređenje:
plemena, knezovi, kraljevi


-
Benediktinci
– čuvaju i šire antičku pismenost (samostan u Rižinicama kod Klisa i u Ninu)


-
pokrštavanje
– oko 7./8. stoljeća


-
11.
stoljeće - recenzije ili redakcije - proces jez. i pis. promjena, unošenje
narodnih elemenata u staroslav. jezik i glagoljicu


-
red
Bogumila širi bosančicu


-
treće pismo bosančica, jezik
starohrvatski (staroslavenski + čakavska
redakcija)



-
14./15.
stoljeće – ponovno latinica


-
prvi
spomenici nemaju književno značenje


-
10.
stoljeće – to sve zapisao Črnorizac Hrabri


o
traktat
O pismenima govori da glagoljica ima
38 slova a da svako označava i broj i ima ime


-
prve
zapisane riječi na staroslavenskom – proslov Ivanova evanđelja





Vrste
pisanih spomenika



-
informacije
dobivamo zbog zalihosti i fonološke opreke


-
u
početku zapisani na kamenu (epigram), a
kasnije na papiru


-
najstariji
spomenici – Bašćanska i Velunska ploča


-
podjele
- svjetovni – sakralni, umjetnički – neumjetnički, originalni – prevedeni


-
sakralni
neumjetnički


o
misali
– knjižice misa


o
brevijari
– time si svećenici pomažu pri bogoslužju


-
sakralni
umjetnički


o
religiozna
duhovna poezija – za blagdane, većinom originalna


o
prikazanja
– životi svetaca u dramskoj izvedbi


o
apokrifi
– životopisi svetaca, lažni sa pikantnim detaljima


o
hagijografije
– slično apokrifima ali opširnije


-
svjetovni
neumjetnički


o
pravni
– Bašćanska Ploča, Vinodolski Zakonik, Zavjernica kralja Tomislava, Poljički
statut,


o
povijesni
– Ljetopis Popa Dukljanina, Zapis Popa Martinca


-
svjetovni
umjetnički


o
lirika
– Svit se konča


o
epika
– većinom prevedeni romani – Rumanac Trojski, Aleksandrida


o
drama
– Prikazanja


-
prevedena
djela – romani, neke pjesme, lucidar à lux dare – prva enciklopedija,
dijaloški oblik učitelja i učenika





Bašćanska
ploča



-
pregradna
ploča (plutej) između prezbiterija i prostora za puk


-
1100.
crkva sv. Lucije u Jurandvoru na Krku


-
glagoljica
– prvi spomen hrvatskog imena i titulacije


-
temelj
naše pismenosti


-
postoji
i malo ranija Valunska Ploča, ali nije toliko cool


-
prijelazni
tip iz oble u uglatu glagoljicu


-
prijelazni
tip iz staroslavenskog u starohrvatski


-
svečani
govor


-
dva
opata – Držiha i Dobrovit


-
jaka
glagoljaška tradicija sjevernog Primorja (Krk, Cres, Istra)





Zavjernica
kralja Zvonimira



-
krunjenje
Zvonimira 1075.


-
na
latinskom jeziku, latinica





Vinodolski
zakon



-
najstariji
zakonski spomenik Hrvata


-
6.1.1288.


-
pravni
odnosi između krčkih knezova (Frankopana)





Poljički
statut



-
skup
normi i običaja Poljičke republike do 1444. (Mleci)


-
na
bosančici





Lucidar


-
srednjovjekovna
enciklopedija, prva poznata


-
preveden
s češkog u 15. stoljeću


-
prevoditelj
Istranin ubacuje podatke o svom zavičaju





Zapis
popa Martinca



-
opis
Krbavske bitke (1493.) gdje su Turci porazili nas





Rumanac
Trojski



-
srednjovjekovni
viteški roman


-
tematika
– Trojanski rat


-
napisan
na glagoljici u dva zbornika i na latinici u jednom


-
likovi
i događaji prilagođeni srednjovjekovnom svjetonazoru





Aleksandrida


-
opisuje
život Aleksandra Velikog


-
prikazan
je kao božji vitez


-
čakavsko-ikavsko
narječje


-
Zadar,
14. stoljeće





Narodil
se je kralj nebeski



-
13.
stoljeće, sjeverna Hrvatska


-
o
starosti govore izrazi mlado leto za Božić, mladi kralj za Isusa





Va se
vrime godišća



-
slobodna
obrada latinske In hoc anni circulo


-
15.
stoljeće


-
katreni
sastavljeni od sedmeraca





Šibenska
molitva



-
lauda
– pohvalna pjesma iz 13. stoljeća


-
ritmizirana
proza, puna anafora, ima metafora











Srednjovjekovna
hrvatska drama



-
pobožna
drama, razvijena iz dijaloških i dramskih lauda


-
najstarije
iz kraja 15. stoljeća


-
šire
ih bratovštine, prvotno iz Zadra


-
obrađuju
misterije (Isusov život, Marijin život), a kasnije i svetačke legende


-
imaju
ulogu u bogoslužju


-
Muka
svete Margarite – osmerački distisi
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitimeuto srp 17, 2007 2:33 pm

Vizija i čudesa Marije





-
Nijedan lik nije pobožna legenda srednjega vijeka
obavila tolikom toplom simpatijom, koliko je lik Bogorodice.


-
Kada je u 11. i 12. st. bio na zapadu njezin kult na
vrhuncu, nastale su o njoj čitave zbirke latinskih priča, koje su onda
prevođene i prerađene u svim europskim jezicima


-
Kod nas su one došle dosta kasno iz talijanske
književnosti, a ima ih u glagoljskim rukopisima petnaestog stoljeća u jednom
latinicom pisanom zborniku dubrovačke legende, u ŽIĆIMA SVETIH OTACA i
glagoljicom tiskanih u Senju 1507.-1509. g. pod nazivom MIRAKULI SLAVNE DIVE
MARIJE, sve u čistom narodnom jezikom.


-
Ta su čudesa jedan od najznačajnijih proizvoda srednjeg
vijeka


-
Nigdje se djetinjska pobožnost i vjerovanje u čudo ne
pojavljuje u tako divljim, bizarnim oblicima


-
Marija je u tim legendama “Odvitnica” svih, pomoćnica
protiv sviju nevolja, često i u najneobičnijim situacijama


-
One su doduše dolazili kod njih u dosta retuširanim
oblicima i još više svedene na ton propovjedničkih EXEMPLA nego što su bile u obradbi
boljih pisaca, ali i ovako iz njih izbija uz pobožnost i divna blagost prema
slabijim ljudskim stvorenjima, kao u poznatoj priči o koludrici


-
Priča govori o koludrici koja se zaljubljuje u nekog
viteza i ostavlja nuću samostan da pođe za svojim dragim, ali ne može nikako
naći izlaz dok ne odloži svoju opatičku odjeću na Bogorodičin oltar, a kada se
poslije dugog vremena raskanjana vrati, nađe svoju odjeću na istom oltaru gdje
ju je ostavila i nastavi svoj rad u samostanu kao da se ništa nije dogodilo,
jer je međutim Bogorodica za vrijeme njezine odsutnosti obavljala u njezinim
haljama i u njezinom liku sav njezin posao u sakristiji


-
Druga priča govori o jednom priprostom fratru koji je
nesposoban da bilo što drugo nauči neprestano ponavljao “Zdravo Marijo!”
Poslije smrti izraste na grobu ljiljan, a na njegovim laticama su ispisana
zlatnim slovima dvije riječi koje je stalno ponavljao (“Zdravo Marijo!”)


-
Kada u trećoj priči neki vitez rasuvši svoj imetak,
pristane da za veliko blago preda vragu na određeno mjesto svoju ženu, njegova
žena ne znajući kud je muž vodi, putem sjaše i zađe u neku crkvicu, pomoli se
Bogorodici. Bogorodica izlazi iz crkve u njezinu liku i dojahavši s vitezom na
dogovoreno mjesto i Bogorodica progna vraga, koji je odmah prepozna





Marijina čudesa





-
Za razliku od legendi i apokrifa, Marijina čudesa u
Hrvatskoj srednjevjekovnoj prozi imaju takvu fabularnu strukturu koja se prema
Jaussovim kriterijima može okarakterizirati kao novelistička radnja koja se u
čudesima opisuje najčešće jedna “Nečuvena zgoda koja se dogodila i koja
postavlja neki moralni kazus”


-
Po Modusu Dicendi čudesa Marijina od svih proznih
oblika hrvatske srednjovjekovne proze u najvećoj mjeri pokazuju svoju usmenu
tradiciju, iako su fiksirana u pisanom tekstu.


-
Likovi koji se pojavljuju u čudesima pripadaju raznim
socijalnim statusima, ali najčešće obuhvaćaju građanski status.


-
Stil u njima nije uzvišen, to je najčešće ton
konverzacije - govorni jezik


-
Bliske svjetovnoj srednjovjekovnoj nobelistici legende,
imaju autora koji nastupa kao posredujući pripovjedač koji se pojavljuje iza
građe, a uključuje se u tekst samo onda kada to služi izlaganju fabule, a ne
pouci čitatelja


-
u legendana se priča o jednom jedinstvenom događaju
koji posjeduje zatvorenost i zaokruženost novele





Vizije ili Viđenja





- U vizijama se pripovijeda o
fikcionalnim događajima, ali tako kao da su se stvarno dogodili, na način
kronike, što pak u publike izaziva naglašeno čuđenje
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitimeuto srp 17, 2007 2:33 pm

ZAPIS POPA MARTINCA








Po Martinac prepisivao je
brevijar za pavlinski samostan u Novom Vinodolskom, koji se danas naziva DRUGI
NOVLJANSKI BREVIJAR. Između prvog dijela (temporala) i drugoga dijela
(sanktorala) napisao je bilješku o sebi i o svomu radu, a zatim potresno
svjedočanstvo o Krbavskoj bitci koja se zbila 9. rujna 1493. Njegov je zapis
neposredno povijesno svjedočanstvo o tragičnoj bitci, ali i literarno,
književno potresan tekst osjetljivoga i obrazovanog pisca, glagoljaša Martinca.
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
Sponsored content





Srednjovjekovna  hrvatska književnost Empty
PostajNaslov: Re: Srednjovjekovna hrvatska književnost   Srednjovjekovna  hrvatska književnost Icon_minitime

[Vrh] Go down
 
Srednjovjekovna hrvatska književnost
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
hrvatskijezik :: 1 RAZRED :: 1 RAZRED-
Forum(o)Bir: