Barok u europskoj književnosti

BAROK - književni pravac od 16.st do sredine 18.st
- naziv dolazi od portugalske riječi barocco (vrsta bisera nevelike vrijednosti i nepravilna oblika), time se naglašavalo da je stil neobičan i bez posebnog značenja

ZNAČAJKE BAROKA
- kićenost, gomilanje stilskih figura (metafora, poredbi, pretjerivanje)
- patetičnost, retoričnost, pobožni naglasci
- prevladava uvjerenje da književna djela moraju biti opsežna
- opsežni epovi, opsežni romani
Ponovo prodiranje religiozne tematike u književnosti posljedica su Protureformacije ili Katoličke obnove, koju pokreće Martin Luther

Najznačajniji predstavnici su:

Lirika

TALIJANSKA KNJIŽEVNOST:
- Giambatista Marino – začetnik pjesničkog pravca manirizma, koji odlikuje naglašenom uporabomneobičnih motive, zvučnih figura, složenih i neobičnih metafora i zvučnih ponavljanja. U prvom su planu maštovitost i raskoš izraza, a zapostavljeno je izricanje osjećaja i unutarnjih proživljavanja
- Pjesme: Pjevač, Ljudski život

ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNOST
- Luis de Gongora - najveći španjolski barokni pjesnik, volio je stare španjolske pjesničke oblike. Njegovo pjesništvo, a osobito njegova metaforika imala je mnoštvo oponašatelja I sljedbenika, pa je prema njegovom imenu nastao naziv gongorizam
- pjesme: Sat na zvoniku, Pješčani sat, Na grobu vojvotkinje od Lerme
Epika

TALIJANSKA KNJIŽEVNOST
- Torquato Tasso – talijanski pijesnik, autor epa Oslobođeni Jeruzalem u kojem je u 20. pjevanju opjevao Prvi križarski rat. Ep je ispjevan u stancama – ottava rima – tipična strofa talijanskog epa 15. I 16. st, sastavljena je od jedanaesteraca s rasporedom rima abababcc. Tasso je utjecao ina hrvatsku književnost, Oslobođeni Jeruzalem služio je kao uzor Gunduliću pri pisanju Osmana

Drama

ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNOST
- Pedro Calderon de la Barca - najveći dramatičar španjolskog baroka i posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti. Njegove teme su moralne, stvara psihološki produbljene likove. Autor drama Život je san, u kojima poljski kralj Bazilije uplašen proročanstvom da će mu sin biti zlotvor i tiranin, dade kraljevića Sigizmunda odmah nakon rođenja zatvoriti u samotnu kulu, gdje djete odrasta u divljini i okovima. Prije konačne odluke o razbaštinjenju, Bazilije odluči da sina ipak jednom stavi na kušnju te ga uspavana prebacuje u svoj dvorac i predaje mu prividno vlast u ruke. No Sigizmund, navikao jedino na surovost i okrutnost, pokazuje stvarno tiransku čud, našto ga kralj, omamljena, vraća u njegovu tamnicu, gdje se maldić sutradan budi u nedoumici što je san a što java.


MANIRIZAM – je jaka stilska tedencija u epohi baroka, često se smatra oznakom cijelog baroka. Književnik Marino začetnik je novog ukusa u poeziji ne samo u Italiji, nego i u drugim Europskim zemljama. Manirizam se smatra pokušajem da se naglasi neprirodan i prenaglašen način izražavanja.

GONGORIZAM – u istom smislu kao manirizam, u španjolskoj književnosti se rabi naziv gongorizam, prema pjesniku Gongori, a u francuskoj književnosti PRECIOZNOST, prema likovima Molierovih komedija Precioze I Učene žene, u kojima se izruguje maniri neprirodnog I kićenog izražavanja.

17.st
/ barocco-port. biser nepravilna oblika /
"zlatni vijek" u umjetnosti, nova generacija književnika. /
jaka DVORSKA UMJET.  zahtijevaju aps. vladari u Franc, Španj, Nizoz., Austr., Češkoj i Rimu (papa) /
umjet. bogatih i moćnih koji se natječu, pokazuju snagu bogatstva, raskošno uređuju dvorove (do pretjerivanja)  umanjuje umjetničku vrijednost baroknog izraza /
osnovno mjerilo  KVANTITETA – posebno u slikarstvu, arhitekturi (dvorova i crkava) – gomilanje motiva, dinamika, kontrasti; ukida se harmoničnost i sklad /
ODLIKE BAROKA: 1.bogatstvo viz. i akust. motiva 2. jaka, raznovrsna osjećanja 3. gomilanje stilskih sredstava 4. glomazna književna i glazbena djela 5. misao o prolaznosti, kratkoći života, čovjeku čiji je život tek trenutak / izrazita sklonost melodrami i operi /
Louis de Gongora: 1561. – 1627. / najveći španjolski barokni pjesnik koji stvara nov pjesnički jezik, vlastitu sintaksu i smionu metaforiku.Majstor je stiha, neobičnih metafora, maštovit u jezičnom izričaju. Soneti su mu savršeni, ali hladni–on je nemiran, rastrošan ,nepromišljen, svadljiv  i stihovi takvi / jedan od gl. predstavnika KULTERANIZMA /
"Ruža"  sonet o ruži koristi renesansni ugođaj ruže, vrta, koji ovdje služi kao dekor; ruža potiče reflex. o životu; njeno značenje je bibl, znak grijeha; pj. u 1. strofi potvrđuje da se život kreće između jučer i sutra; autent. vremena i poetskih simbola usmjerava prema sadašnjosti kao nemiru, nespokojstvu; u to nepostojećem vremenu predstavlja ružu kao ljepotu koja je kratkog vijeka; retor. pitanjem koje je stilogeno pojašnjava uzrok ljudskog nemira (sjaj i bujnost nestaju u prahu); imperativom "znat ćeš" prati umiranje ljepote; zašto ruža umire? vrtlarska ruka joj guši život po nekom zakonu nužde, sudbine; u posljednjoj strofi slijedi savjet "ne izlazi, ne cvati, ostani u pupoljku i dulje ćeš živjeti"
Torquato Tasso: 1544. – 1595. /tal. pjes. kasne renesanse / nježne i pretjerano osjećajne prirode, razapet između renes. životnih shvaćanja i moral. okova protureformacije; nesretan u osobnom životu i neshvaćen kao pjesnik; neko vrijeme podliježe maniji proganjanja te pomračena uma luta Italijom ili provodi godine zatočen u ludnici (tamnici Ferrare) / napisao preko 2000 lirskih pjesama, mnogob. dijaloge, najbolju tal. pastirsku igru "Aminta"; vrh. ostvarenje "Oslobođeni Jeruzalem"  ep u 20 pjevanja, ispjevan u stancama (ottava rima, sastavljena od 11eraca,rime abababcc) 1. + rat; relig. tematika vezana uz duh proturef.; isprepliću se fantastika i realnost, čulnost i vjerska egzaltacija(?); unatoč izvrsnim opisima bitaka dani su najljepši stihovi u ljubavnim scenama i idiličnim prizorima; napadnut od inkvizicije da je u relig.-hist. tematiku unio previše ljubavi i magije, pa prerađuje spjev i piše "Osvojeni Jerualem"
/ Pedro Calderon de la Barca; 1600. – 1681. /pjesnik neobične životne biografije, zadnji pisac zlatnog vijeka šp. kniž., živi na izmaku bogatog vremena i nosi osjećaj propadanja / mračan, ozbiljan, dubok, refleksivan, a ponekad patetičan i prepušta se baroknoj kićenosti. Glasoviti dramski pisac, u drami "Postojani princ" izdvajaju se "Sonet o cvijeću" i "Sonet o zvijezdama" / "Sonet o cvijeću"  život čovjeka uspoređen sa životom čovjeka ("takvu i ljudi vidješe sudbinu/umru u danu kada se i rode/ vjekovi kao trenuci prohode!") /

LUIS DE GONGORA
(1561—1627)
Rodio se u Cordobi, studirao je u Salamanki, ali se vratio u rodni grad gdje je uživao beneficije od neke crkve. U pedesetoj godini se zapopio i bio je kapelan kralja Filipa III. u Madridu. Bio je strastven kartaš i mnogo je novaca izgubio, da bi na kraju umro u bijedi. Gongora je najznačajniji pjesnik u staroj španjolskoj književnosti, jer je bio lucidan stvaralac i reformator poetskog jezika, smion i svjestan svoje poetske avanture, "jedne od najviših na našem kontinentu". On je vjerojatno prvi lansirao jedan od modernih poetskih principa: "U ljubavi nije važno što se kaže nego što se osjeća, u poeziji nije važno što se osjeća nego što se kaže". Hladan i sabran duh, bio je majstor stiha, nenadmašan arhitekt pjesme, tvorac neobičnih metafora i velik poznavalac jezika. Spočetka je pisao romance i letrille u tradicionalnom duhu, suptilne i jednostavne, ali obogaćene novim, svježim izrazima te se već u njima očitovao pjesnik izvanredne snage i inventivnosti. Tu vrstu pjesama, kao i sonete, pisao je Gongora do kraja života, ali je pravu buru izazvao oko 1612. kad su se pojavile njegove poeme Polifem i Galateja (Fabula de Polifemo y Galatea) i Samoće (Soledades). Tu je dao vrhunac svoje poetske pustolovine stvorivši svoju poetsku školu KULTERANIZAM (culto — učen) ili gongorizam. Te pjesme izazvale su nezapamćene polemike, u kojima je bilo i uvreda i podvala svake vrste. Najoštriji protivnici bili su mu Lope de Vega i Ouevedo, koji su kulteranizmu suprotstavljali KONCEPTIZAM, tj. misao i oštrinu duha, prije svega. No i oni su mnogo naučili od Gongore. Ali polemike nisu bile bez razloga. Gongorine poeme zaista su bile osobene i mogli su ih čitati samo najučeniji ljudi. Sintaksa u njima bila je latinska, s mnogo latinizama, s bezbroj pojmova iz mitologije; simboli i slike bile su neobične, katkada izvještačene, zbijene i mutne. Vidjelo se da ih je gradio strastven artist, koji je nastojao da ni u jednom stihu ne bude onakav kakvi su drugi. Sve je tu hladno, odmjereno, deskriptivno, puno boja i muzike. Imaju te pjesme i svojih slabosti, ali Gongora je preko njih dao velik doprinos španjolskoj i evropskoj poeziji. Da predstavljaju veliku teškoću za prevodioca, to nije ni potrebno napominjati.

Pedro Calderón de la Barca
Don Pedro Calderon de la Barca
Pedro Calderón de la Barca (Madrid, 17. siječnja 1600. - Madrid, 25. svibnja 1681.), španjolski književnik.
U mladosti se odlučio za vojničku karijeru, a 1651. godine se zaredio i neko vrijeme živio na dvoru kao kraljev kapelan. Njegove "Komedije" mogu se podijeliti na religiozne, filozofske i tragične, a najviše uspjeha postigao je tzv. autos sacramentales, kratkim dramama u jednom činu, koje su se izvodile pod vedrim nebom, u kojima obrađuje motive iz Starog i Novog zavjeta.
Njegova najpoznatija drama je "Život je san".

ŽIVOT JE SAN
CITATI OBJAŠNJENJE
Klarin: Ne reci jedno, nego dva stvorenja, i nemoj da me posve zapostavljaš kad tako cviliš, jer ako udvoje iz svoje zemlje pođosmo sa srećom, ako udvoje kroz muke i patnje stigosmo ovdje, i ako udvoje skotrljasmo se niz ovu padinu, zar je pravedno da s tobom stradavam a kad se račun pravi, mene nema? -Na početku drame pojavljuju se Klarin i Rosaura koji lutaju planinom i jadaju se zbog svoje nesretne sudbine;
Sigismond: Jao meni nesretniku! Kad me bijes vaš tako slama, o nebesa, znati hoću, rodivši se kakvu zloću ja pokazat prema vama? No već time što sam rođen, znam kakvim sam zlom pogođen...
Rosaura: Njegove riječi u meni su strah i samilost izazvale. -Ovo je dio poznatog Sigismundovog monologa u kojemu on nevidljivom božanstvu postavlja pitanja o svojoj krivnji: taj je monolog čula Rosaura;
Klotaldo: Oprezno, brzo, navalite, ne dopustite da se brane, zarobite ih il ubijte.
O, sveti Bože! Što to čujem! Ne mogu nikako da shvatim je li to stvarnost istinita ili su puste sanjarije? Taj mač sam jednom poklonio lijepoj djevojci Violanti i rekao joj da će onaj koji ga ponese o svom pasu u meni naći dobrog oca, a ja u njemu... -Klotaldo je morao po kraljevoj zapovjedi ubiti svih koji vide zarobljenika; kada je shvatio da mu je Rosaura kći odluči zamoliti kralja za milost;
Bazilije: Ne brini se ništa, Klotaldo. Da je to bilo drugog dana, vjeruj ne bi mu dobro bilo, no već sam tajnu objavio, nije važno što zna i on. -Kralj je odlučio poštediti život Rosauri i Klarinu, jer je već bio objavio da će njegov sin doći na prijestolje da provjere njegovu ćud;
Sigismond: Živjet ću bez tog zagrljaja kao što življah i do sada, jer takav otac, koji sa mnom postupa tako nemilosrdno i koji me je tvrda srca od sebe odbacio i držao me kao zvjerku i kao strašno čudovište, želeć u duši da me nema, pa zar je zbilja sad važno da me zagrli takav otac koji je mogao lišiti me svakog ljudskog dostojanstva.
Bazilije: O, i nebo bi sretno bilo da te rodio nikad nisam... -Kad su Sigismonda stavili na prijestolje i rekli mu istinu o njegovom podrijetlu, on se počeo ponašati bahato i ne sluteći da će ga vratiti natrag u njegovu kulu; u ovom dijelu prikazuje prezir prema ocu;
Vojnik: Ako li misliš da je varka, pogledaj van po tim brdima da vidiš narod što te čeka.
Sigismund: Već sam vidio iste stvari, i to jasno i razgovijetno ko što ih, evo, sada gledam pa ipak, sve je bio san. -jedan dio naroda je želio osloboditi Sigismunda, ali on je mislio da je sve samo san;
Sigismund: Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi... -na kraju Sigismund svojom mudrošću i razboritošću svih zadivi, pa čak i svoga oca;
Anotacija:
Poljskom kralju Baziliju rodi se sin Sigismund, a zvijezde mu rekoše da će on biti okrutan i da će upropastiti kraljevstvo. Zato ga je kralj zatvorio u tvrđavu u pustoj šumi i dao mu samo jednog odgojitelja. Kako kralj nije imao nasljednika u starosti ga poče progoniti savjest i sumnja da su možda zvijezde pogriješile. Zato je odlučio dovesti sina u dvor i sve mu reći, pa ako se ovaj pokaže dobar dati mu vlast, a ako pak bude zao vratiti će ga gdje je bio. Tako su Sigismunda uspavali i doveli u dvor, a on kada je čuo istinu razbjesnio se kao zvijer, te su ga ponovo vratili u tamnicu. Kada se probudio, čuvar ga je uvjerio da je to bio samo san, ali mu je rekao da i u snu valja činiti dobro. Tada se u njemu javljaju sumnje i razmišljanja sa zaključkom da je život samo san i da će se tek nakon smrti probuditi. Ubrzo se u kraljevstvu digla pobuna i došli su ga vojnici osloboditi da im on bude kralj. Ali Sigismund je sumnjao da je to samo novi san. Ipak je pošao za vojskom s mišlju sve to samo san koji se mora raspršiti. Kada je pobijedio oca i pokazao se velikodušnim i plemenitim, svima je rekao da se njegovim postupcima ne treba čuditi jer mu je učitelj bio san i da se on i sada boji da će se ponovo naći u svojoj kuli, jer sve u životu nestaje poput sna.
“Život je san” je najpoznatije Calderanovo djelo. To je drama u 3 čina. Ta je drama traženje odgovora na pitanje da li je čovjek zaista nemoćan pred onim što mu više sile dosude. Calderon nam na kraju daje dva odgovora: prvi je da svoju sudbinu ne možemo izbjeći, ma koliko bježali od nje i drugi da se čovjek svojom upornošću i razboritošću ipak može suprotstaviti višim silama.

GIAMBATTISTA MARINO (1569.-1625.)

Pjesnik talijanskog baroka. Slavu i popularnost stekao je kao začetnik i najveći predstavnik pravca nazvanom po njemu-MARINIZAM. Napisao je nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev Adonis.
«Cilj je pjesnikova da začudi…»
Marino želi iznenaditi čitatelja, zapanjiti ga pa u svoju poeziju unosi neobične motive, složene metafore, zvučne efekte koje postiže odabirom riječi i ponavljanjima (sunce je «krvnik što sjekirom zraka siječe sjenama vrat», a krijesnica je «baklja polja», «leteća munja» ili «živa krilata vizura».
Marinova poezija siromašna je osjećajima koji su potisnuti u drugi plan, a u prvom planu su maštovitost, virtuoznost izraza i bogatstvo stilskih figura.

MARINIZAM
(franc. manierisme-nategnutost, izvještačenost), stilska je oznaka cijelog baroka. U umjetničkom stvaranju uspostavlja se naglašeno neprirodan način izražavanja (izobličavanje, jako isticanje detalja, narušavanje sklada). Pjesnik iznosi svoje misli o ljudskom životu od rođenja do smrti. Povezuje svoju spoznaju s osjećajima koji prate čovjeka u različitim životnim dobima.

TORQUATO TASSO
(1544-1595)
OSLOBOĐENI JERUZALEM


• Jedan je od najnesretnijih pjesnika u talijanskoj literaturi
• i otac mu je bio pjesnik
• studirao je najprije pravo pa filozofiju i govorništvo
• i on je živio neko vrijeme na dvoru ferarskih velikaša D’ERSTA i tu je napisao svoju uspjelu pastirsku dramu AMINTA
• prije toga već se pročuo kraćim spjevom RINALDO
• nesporazumi oko njegovog djela OSLOBOĐENI JERUZALEM koje je dovršio 1575. i neke ljubavne neprilike dovele su Tassa do tamnice i bolesti
• Savjetovano mu je da najljepše dijelove svoga epa, zbog profanosti (prostosti, vulgarnosti) u njima s obzirom na uzvišenu temu koju obrađuju, ispusti ili tako promijeni da ih mogu čitati i najpobožniji čitatelji
• I književni kritičari tog vremena unijeli su u pjesnikovu dušu veću smutnju oprečnim sudovima o njegovom djelu.
• Tasso je bolestan, pomraćena uma lutao pješice Italijom, poderan i jadan
Zbog neuračunljivog ispada na ferarskom dvoru za vrijeme vojvodina vjenčanja bude smješten u tamnicu, gdje je odležao 7 godina
• to je vrijeme INKVIZICIJE=U 13 st. stvoreni su istražni i kazneni organi katoličke crkve za borbu protiv nazora i protiv osoba neprijateljskih i neugodnih toj crkvi. Inkvizicija je bila rasprostranjena u Zapadnoj Evropi, osobito u romanskim zemljama i djelovala je putem tajne špijunaže, zvjerskih mučenja i sl. Ukinuta je tek u 19. st.

OSLOBOĐENI JERUZALEM
1. U ovom djelu opisana je prva križarska vojna, tj. borbe kršćanskih vitezova oko Jerusalima
2. U tim se borbama ističu na kršćanskoj strani RINALDO i TANKRED, a na muslimanskoj ARGANT i lijepa ratnica KLORINDA
3. U tok same borbe upleću se i nebeske i paklene sile
4. Paklene sile upute i ARMIDU, divnu istočnjačku čarobnicu, u kršćanski tabor da bi u njemu zavela i posvadila junake
5. Zbog nje dođe i do krvi među kršćanskim junacima
6. Tako glavni junak spjeva Rinaldo, ubije u svađi norveškog kraljevića
7. Poslije tog sukoba uvrijeđen napušta tabor
8. Njegovo odsustvo među kršćanskim borcima vrlo je mučno po njih
9. Zbog čarolija kršćani iz šume, koja se nalazi u blizini Jeruzalema, ne mogu posjeći drveće kako bi od njega napravili sprave potrebne za napad na sam grad
10. Kršćanima je bilo najgore onda kada im Argant i Klorinda u teškom okršaju spale sprave
11. Vođi krstaša, pobožnom GOFREDU bilo je u snu saopćeno da je Rinaldo određen od Boga kao spasitelj križarske vojske.
12. Međutim, on se nalazi u čvrstoj vlasti čarobnice Armide, koja se htijući ga ubiti, u njega zaljubila, dok je spavao u čamcu u koji ga je domamila čarobnom muzikom i opojnim mirisima
13. Sad boravi s njim na Sretnim otocima, koji se nalaze nasred jedva pristupačna mora.
14. Po Gofredovu naređenju, dva viteza, svladavši kojekakve zamke, oslobode zarobljenog Rinalda
15. Po njegovom dolasku u tabor čini šume budu savladane pa sprave za konačnu navalu mogu se napraviti
16. Za vrijeme poraza muslimana Rinaldo uhvati Armidu i-kako je bio zaljubljen u nju, kao i ona u njega-pokrsti je i oženi se njome
17. Ovim svojim djelom Tasso pripada među najveće pjesnike svjetske književnosti
18. Tasso je iskreno zabrinut za svaki pokret svojih junaka
19. Videći oko sebe pokvarenost i korupciju svih vrsta, on je htio da u svom spjevu, po sadržaju tako dalekom njegovim danima, prikazati čitav niz likova u kojih je pojam postojanosti, požrtvovnosti, vjernosti i samozataje iznad svega

TASSO, Torquato, tal. pjesnik; r. 11. III 1544. u Sorrentu, u. 25. IV 1595. u Rimu. Rano je upoznao lutalački život prognanika. Boravi neko vrijeme na dvoru u Urbinu, a studira u Bologni i Padovi. Kardinal Luigi d'Este dovodi ga u Ferraru (1565), gdje prelazi u službu vojvode Alfonsa II, i tu provodi najbolje godine. No,
pjesnik bez djetinjstva, obitelji i zavičaja, upoznaje i tamne strane dvorskog života, dok se nad Italijom nadvila polit. kriza, suton renesansnih ideala i strah što ga je donijela protureformacija. Tek što je završio Oslobođeni Jeruzalem (1575) pokazuje znakove duševne poremećenosti: maniju proganjanja, uživanje u vlastitoj patnji, neprimjereni vjerski zanos, koji ga tjera da se sam optužuje pred inkvizicijom. Zatočen, bježi u Sorrento. Pošto mu je dopušten povratak u Ferraru, vraća se, ali je ubrzo zatočen u tvrđavi sv. Ane, gdje tamnuje. U časovima lucidnosti piše dirljiva pisma i nova djela. Oslobođen 1586, luta Italijom i konačno se smiruje u Rimu.
— Već za života nastala je legenda o pjesniku progonjenom zbog ljubavi prema vojvodinoj sestri Eleonori, a grob mu je ubrzo postao stjecištem pjesničkih hodočašća. Tasso je bio ponajprije žrtvom zahtjeva da se umjetnost podvrgne cenzuri crkve i utilitarnoj poetici; no bio je dobrovoljna žrtva, jer je i sam htio zadovoljiti moralističke cenzore, iako svjestan da u sebi nosi dvojstvo hedonističke baštine renesanse i stroge protureformacijske religioznosti. Savršen literat u razdoblju procvata literarne receptologije pod okriljem Aristotelova autoriteta; pisao je mnogo, slijedeći gotovo sve književne vrste. U oko 2000 lirskih pjesama platio je dug vremenu i društvenim obvezama (drži se da je 3 soneta i 5 madrigala napisao po narudžbi za Dubrovkinju Cvijetu Zuzorić), ali je uz hvaliteljske sastave (pa i unutar njih) izrazio i intimne tjeskobe i nemire, i nadasve muzikalne ugođaje sanjarskih i noćnih krajolika. Uzorna je pastirska igra u stihovima Aminta (1573), gdje u atmosferi sna i ljepote veliča slobodni hedonizam pastira, mladenačku ljubav Aminte i Silvije, i gdje iznimna muzikalnost izraza potiskuje prigodne motive. Drama je imala velik odjek u književnostima baroka i Arkadije (prijevod D. Zlatarića tiskan je u Veneciji prije izvornika). U 26 Dijaloga dao je model elegantne, precizne i autobiografski zanimljive proze na teme koje su zanimale dvorsku i učenu publiku. Po uzoru na Seneku i Sofokla napisao je tragediju Kralj Torrismondo (1586); tu osjećaj krivnje zbog incesta sa sestrom uokviruje prikladna evokacija nordijskog krajolika. Iz kasnijih su godina nedovršeni religiozni spjev Monte Oliveto Sama Francisa privatna zbirka (1588), neuspjela preradba remek djela pod naslovom Osvojeni Jeruzalem (Gerusalemme conguistata, 1593), spjev Sedam dana stvaranja svijeta (1594) i dr. — Glavna je Tassova preokupacija bio epski spjev po uzoru na Homera i Vergilija. Htio je dati Italiji modernu epopeju
utemeljenu na vjeri i kršćanskom jedinstvu što ga je aktualizirala borba s islamom. Tako nastaje najbolje njegovo djelo — ep OSLOBOĐENI JERUZALEM ( Gerusalemme liberala), u 20 pjevanja u oktavama, na temu prvoga križarskog rata. Poslužio se literarnim i povijesnim izvorima, ali je poetsko težište ipak na intimnim dramama autobiografske naravi, primjerice na kontrastu strasti i dužnosti (Armida i Rinaldo), na motivu ljubavi i smrti koju vitez zadaje voljenoj (Tancredi i Clorinda) ili skrovitih, neuslišanih osjećaja (Erminia), na doživljaju krajolika i noći, bijega u pastoralnu idilu, na opisima dvoboja, bitaka, noćnih okršaja. Lirska i melodramska potka, barokna religiozninost i rafinirani maniristički izraz, Kristovi vitezovi i gotovo ženstvena senzibilnost mnogih likova, sve su to elementi koji su pridonijeli popularnosti spjeva, učinivši ga bliskim i učenom i pučkom čitatelju . Spjev je imao golema odjeka u Evropi i Americi, pa i u nas, od baroka do romantizma (Gundulić, Mažuranić). Tassov lik nadahnuo je, između ostalih, Goethea Byrona, a prizori iz njegovih djela mnoge slikare.