UČINIMO NASILJE NEPRIHVATLJIVIM

NASILJE U ŠKOLI

UČINIMO NASILJE NEPRIHVATLJIVIM
Svaki dan vidimo to u vijestima. Učitelja je u razredu napao ljutit učenik. Učenik 8. razreda zlostavljan je od bande nasilnika. Tinejdžerku ubio ljubomorni bivši dečko. Nasilje i strah od nasilja su stvarni problemi današnje škole.

Što možemo učiniti povodom toga?

Hoćemo li postati snažni slijedeći škole koje su instalirale detektore metala na ulazima i uposlile čuvare da patroliraju okolicom? Hoćemo li postati pametni, kao one škole koje su provele programe za kontrolu ljutnje, miroljubivo rješavanje konflikta i slično?

Što uzrokuje nasilje u školama?

Johnson institut iz SAD proveo je dvogodišnju studiju nasilja u školama da bismo jasnije razumjeli sam problem i razvili djelotvorne odgovore. Istraživanje pokazuje da su djeca i adolescenti danas nasilniji nego ikad prije. Za školsku godinu 1995./1996. samo je u kalifornijskim školama prijavljeno više od 22.000 slučajeva nasilja. U nacionalnom istraživanju, gotovo jedan od četiri učenika i jedan od deset učitelja kažu da su bili žrtve nasilja u školi ili u školskoj okolici. Mnogi incidenti nisu nikad prijavljeni. Neki stručnjaci smatraju da zbog nasilja koje je postalo vrlo uobičajeno u medijima, djeca postaju neosjetljiva na nasilje. Neki drže da su korijeni nasilja socijalne i ekonomske promjene koje su prohujale Sjedinjenim Državama u posljednja dva desetljeća. Prezaposleni i financijski sapeti roditelji prazne svoje frustracije na djeci, vičući i tjelesno i emocionalno ih zlostavljajući. Kad djeca tako prolaze u domu, i kad vide sve veću spremnost za prihvaćanje nasilja u društvu, nije ni čudo da toliko njih prihvaća nasilje. Oni gube kontrolu nad svojim postupcima, štoviše gube želju da uopće kontroliraju svoje postupke. Ta djeca odrastaju navikavajući se na nasilje kao na normalan način okončavanja prepirke ili zadovoljavanja želje za posjedovanjem lijepih stvari – jakne, tenisica ili komada nakita. Vjeruju da mogu rabiti nasilje na najmanju provokaciju – kad su gurnuti, uvrijeđeni, kad izgube u igri, ili izgube prijatelja ili djevojku. Ne znaju da je nenasilje bolje ili uopće ne znaju da postoji izbor. Iskustvo im govori da je nasilje najbrži i poštovanja vrijedan način da postignu svoje ciljeve.

Omogućavanje nasilja

Mnogi učitelji odbijaju trošiti dragocjeno vrijeme na discipliniranje učenika koji imaju teškoća s kontrolom. Često razviju psihološke obrane protiv potrebe da učine nešto u vezi s tim. Možda ste zamijetili neke obrane:

* Poricanje: »Mi nemamo problema s nasiljem, ali ostale škole imaju.»
* Umanjivanje: »Izazivanje i naguravanje su normalna dječja ponašanja.»
* Racionalizacija: «Djeca se moraju naučiti boriti, stati za sebe.»
* Opravdavanje: «Da imamo manji omjer učenika na jednog nastavnika, mogli bismo učiniti nešto u vezi s nasiljem.»
* Okrivljavanje: «Roditelji ne preuzimaju odgovornost za ponašanje svoje djece.»
* Izbjegavanje: «Nasiljem u školi se trebaju baviti stručni suradnici i policija, ja sam učiteljica.»

Te obrane za posljedicu imaju nastavak nasilja u školama. Kad učenici vide da ih odrasli u školama ne mogu ili ne žele zaštititi, razviju svoj vlastiti način nošenja s nasiljem – okrivljavanje, zaštitu od nasilnika, skrivanje, ignoriranje, potiskivanje osjećaja ljutnje, straha, frustracije ili krivnje. Neke žrtve zaključuju da su takvi da zaslužuju nasilno ponašanje (ne bi li odrasli reagirali da nije tako?). Obični učenici, videći koliko nasilja se dopušta, pretpostavljaju da je ono u redu i počinju misliti da i oni imaju pravo koristiti ga ili sami postaju žrtve.
Čak i mnogi učitelji koji su svjesni ozbiljnosti problema, ne smatraju da su oni ili školski sustav osposobljeni da djelotvorno interveniraju. Zato oklijevaju suprotstaviti se nasilnicima i pomoći žrtvama, i odlučuju ne prijaviti nasilni incident, očekujući da će problem biti riješen loše ili gotovo nikako ako ga prijave. Učitelji se boje i neprikladnih reakcija roditelja ili čak «osvete» učenika.
Učenički stavovi koji dozvoljavaju nasilje i tolerancija među učiteljima pridonose sustavu koji dopušta učenicima da se ponašaju nasilno izbjegavajući pritom posljedice svog ponašanja. To ne znači da učitelji imaju zle namjere ili ne mare. Čak i kad namjerno ne kažnjavaju učenike zbog nasilničkog ponašanja, učitelji vjerojatno nisu svjesni da takva tolerancija dugoročno šteti učeniku i dovodi druge učenike u potencijalnu opasnost.

Kako možemo škole učiniti sigurnim, podržavajućim mjestima za učenike?

Poštivanje i zaštita

Prvo, nemojmo se zavaravati mišlju da usko usmjerena strategija protiv nasilja može uspjeti. Poduzimanje «snažnih mjera», kao što su postavljanje detektora metala, unajmljivanje čuvara, pretraživanje ormarića i uvođenje sličnih «policijskih» metoda, dobro zvuče ali rezultiraju malim, ako ikakvim, dugoročnim uspjehom.

«Budite pametni» upute za kontrolu ljutnje, rješavanje sukoba, i vršnjačko posredovanje su dali neke koristi, ali ipak se nasilje povećava. Nijedan jednostavan ili djelomičan napor nije djelotvoran.
Johnson institut je analizirao istraživanja iz SAD i inozemstva. U vlastitom istraživanju primijenjen je upitnik, opažanja u osnovnim i srednjim školama, kao i temeljiti intervjui s učenicima, učiteljima i ravnateljima. Jasno je da djelotvoran napor mora biti cjelovit i trajan – dobro organiziran, metodičan i predvidljiv. Svo školsko osoblje mora se posvetiti tom naporu i dosljedno postupati. Roditelji moraju također biti uključeni. Program Poštuj i zaštiti: program prevencije i intervencije pri nasilnom ponašanju zasniva se na sljedećim idejama:

* Svatko je obavezan poštovati i zaštititi prava drugih
* Nasilje je neprihvatljivo i ne dozvoljavamo ga. Iako se prepoznaje kontinuitet nasilničkog ponašanja, od blagog do teškog, zadržava se stav da toleriranje blagog nasilja šalje krivi signal učeniku, potičući ga na veće nasilje.
* Usmjerava se na zaustavljanje ponašanja osoblja, učenika i roditelja koja toleriraju i tako omogućavaju nasilje.
* Osigurava jasnu i nedvosmislenu definiciju nasilja tako da nema dvojbe i subjektivne interpretacije o neprihvatljivom ponašanju.
* Razlikuje i odvaja dvije vrste nasilja – nasilnik/žrtva nasilje i nasilje koje izvire iz uobičajenih sukoba.
* Usmjereno je i na učenike i na odrasle. Sadrži preventivnu i interventnu komponentu, koje će biti opisane.

Kontrola okoline od strane odraslih

Ključ prevencije nasilja leži u oblikovanju dječjih stavova, vjerovanja i ponašanja prije nego nasilje postane njihova automatska reakcija na ljutnju koja izgleda kao svrsishodan i koristan način za rješavanje sukoba i postizanje onoga što žele.
Prvi zadatak je mijenjanje stavova, vjerovanja i ponašanja odraslih prema nasilju. Odrasli moraju promijeniti stavove koji omogućavaju nasilje – kao što su stavovi «samo loša djeca su nasilna» ili «taj dječak tuče mlađu djecu zato jer njegov tata tuče njega. Ne može si pomoći». Ne samo učitelji, ravnatelji i roditelji, nego svi članovi zajednice, moraju se složiti da odlučno djeluju protiv nasilja. Odrasli obično na nasilje među učenicima reagiraju širokim rasponom osjećaja – ljutnjom, strahom, gađenjem, brigom... Kako prepoznajemo i izražavamo te osjećaje učenicima je puno važnije nego što se čini, zato što ima dugoročne posljedice na učeničku percepciju nasilja i škole. Mnogo odraslih je iznenađeno činjenicom da je najvažnije što mogu učiniti kad se suočavaju s neprimjerenim ponašanjem, izražavanje zabrinutosti zbog takvog ponašanja i posljedica koje ono ima za nasilnog učenika i ostale.



Ivane, kad prijetiš nasiljem meni ili svojim kolegama, to me stvarno plaši. Jako sam zabrinuta time što radiš i što će biti od tebe. Postoje drugi načini kojima možeš zadovoljiti svoje potrebe i spremna sam ti pomoći. Ali zastrašivanje ljudi i nasilje nisu u redu i neću to tolerirati.

Čak i ako je ta briga prvotno odbačena («Koga briga što vi mislite») ona može koristiti za smirivanje situacije i učenik će znati da ga je učiteljica čula i da ima drugih izbora osim nasilja. Jako je važno da učenici znaju naše prave osjećaje, uključujući i ljutnju kad je prikladna.



Marija, ljuti me kad koristiš svoju moć za zastrašivanje drugih. Poštujem tvoju snagu, ali ne kad je rabiš da povrijediš ljude. Imaš druge izbore za izražavanje svojih osjećaja, i ja sam spremna poučiti te, ali uporaba nasilja nije prihvatljiva i to neću dozvoljavati.

Učenički odabiri, posljedice i ugovori
Drugi dio programa Poštuj i zaštiti je podupirući intervencijski proces – Odabiri, posljedice i ugovori – koji potiče promjene kod učenika uključenih u nasilje.

Odabiri i posljedice: Učenici imaju više izbora, ali moraju odabrati nenasilje. U Poštuj i zaštiti, nasilje ima pet stupnjeva: 1. malo, 2. ponovljeno, 3. ozbiljno, 4. žestoko i 5. neukrotivo. Svaki stupanj podrazumijeva odgovarajuće reakcije školskog osoblja, posljedice po učenika i oblik ugovora. Nakon nasilnog incidenta važno je da odrasla osoba pokaže nasilniku i ostalim učenicima vezu između izbora i posljedica, i kad god je to moguće, pouči ih alternativnim nenasilnim ponašanjima koja bi bila prihvatljiva u toj situaciji. Ako nasilnik, unatoč pokazanim posljedicama, pokazuje još nasilnije ponašanje, intervencija se odgovarajuće pojačava dok učenik ne odabere nenasilno ponašanje.

Ugovori: Odrasli prikazuje nenasilno pravilo nasilniku kako bi se uvjerio da učenik razumije da je njegovo ponašanje nasilno. Nasilnik sklapa ugovor prihvaćajući da razumije što je učinio i obećavajući da će promijeniti svoje ponašanje. Oblik ugovora raste od verbalnog obećanja do ugovora «posljednje granice» ovisno o stupnju nasilja. Većina učenika koji su dali verbalno obećanje nastoji ga i održati. Mnogi ga prekrše jednom ili dvaput ali pokušavaju ponovo. Ponavljanja nasilja pokazuju da učenik ne poštuje ugovor ili nije sposoban zaustaviti vlastito nasilje. Tad je trenutak za ponovne pregovore o ugovoru.

Izvještaji o intervencijama: Odrasli koji intervenira u slučaju nasilja treba sastaviti izvještaj o incidentu i pohraniti ga u učenikov dosje ili odjeljak u računalu. Valja provjeriti je li učenik ranije imao nasilnih ponašanja i u skladu s tim odabrati vrstu intervencije.

Nasilnici trebaju ispuniti upitnik o nasilnom ponašanju. Dok opisuju svoj postupak jasnije vide odnos između izbora ponašanja i posljedica i važnost odabira primjerenog ponašanja. Upitnik se uključuje u učenikov dosje.



Više posljedica: Osoblje škole telefonski obavještava roditelje nasilnog učenika o incidentu. Roditeljima treba prepričati iskaze svjedoka događaja. Ukoliko nije moguć telefonski kontakt roditeljima se šalje pismena obavijest s izvještajem o incidentu. Tu obavijest roditelj treba potpisati a učenik donijeti sljedeći dan u školu kako bi mogao prisustvovati nastavi.

Nužna je i restitucija. Nasilnik se mora ispričati žrtvi kako bi ona vratila osjećaj samopoštovanja i nadoknaditi materijalnu štetu. To ne mogu učiniti roditelji umjesto njega jer na taj način nasilnik ne bi osjetio posljedice svog ponašanja. Ukoliko je materijalna šteta vrlo visoka treba uključiti roditelje nasilnika i žrtve u dogovore o naknadi štete.



Ukoliko nasilnik prekrši zakon škola mora poduzeti odgovarajuće postupke. Policija i tužilaštvo obično rado surađuju sa školom u provođenju projekta Poštuj i zaštiti. Oni vide ovaj program kao mogućnost smanjenja kriminala i nasilja u zajednici. Svjesni su da današnji problematični učenici sutra postaju prestupnici ukoliko netko brzo, jasno i dosljedno ne intervenira.



Nasilnici koji ne shvate poruku: Oni koji nastave s malim oblicima nasilja ili učine veći nasilnički incident prelaze na drugi stupanj intervencije čak i u slučaju da žale zbog svog ponašanja. Program Poštuj i zaštiti mora odvojiti one kojima je moguće pomoći u školskom okruženju od nasilnika kojima treba drugi (vanjski) oblik pomoći.



Postupak na prvom stupnju
Manje nasilje je često posljedica učeničke nezrelosti, nedostatka samokontrole ili nedostatka vještina kontrole ljutnje ili ponašanja u konfliktu. Primjerice djevojčica želeći privući njegovu pažnju, gurne dječaka koji udari o zid. Nitko se ne uzbuđuje previše oko takvog događaja. No kad odrasli intervenira, on šalje poruku da je naguravanje neprihvatljivo ponašanje koje se ne može tolerirati. Odrasli tad posebno porazgovara s djevojčicom o prikladnim načinima ponašanja, primjerice o mogućem pozivu da sjede zajedno za užinom ili idu istim putem kući iz škole.
Glavna svrha intervencije na ovom stupnju je poučiti učenika o pravilu nenasilja. Učitelj koji reagira na nasilje može rabiti metodu Tri stupnja za rješenje konflikta: misli o njemu, govori o njemu, pokušaj ga riješiti. Može iskoristiti i vršnjačko posredovanje u sukobu. Ukoliko je nasilni postupak utjecao na cijeli razred učitelj može iskoristiti to iskustvo za slanje poruke svim učenicima o važnosti nenasilja kao i za učenje socijalnih vještina. Učitelj treba otkriti i promijeniti situacijske činitelje koji su doveli do nasilja. Primjerice razdvojiti učenike koji se nikako ne slažu a sjede zajedno.





Postupci na ostalim stupnjevima

Drugi stupanj je za ponovljeno nasilje ali ne i za ozbiljno nasilje. U podlozi je ideja da se učenik želi promijeniti i da će se promijeniti uz odgovarajuću pomoć.
Stupnjevi tri i četiri odnose se na ozbiljnije oblike nasilja: fizičke napade, seksualno zlostavljanje, rasne napade, uništavanje školske imovine. Ove intervencije uključuju ugovore koji više ograničavaju učenika, privremena isključenja, intenzivno savjetovanje i uključivanje u grupe za potporu. Stupnjevi tri i četiri su djelotvorni za učenike koji imaju problema s kontrolom raspoloženja, neke nasilnike i one čije je nasilje više nepromišljeno i impulzivno nego namjerno.
Unatoč intervencijama neki učenici su jednostavno nesposobni ili nespremni za promjenu ponašanja što zahtijeva peti stupanj intervencije. To su obično «stari» zlostavljači koji primjerice zlostavljaju mlađe učenike i uzimaju novac od njih. Svrha intervencije na petom stupnju je zaštititi druge učenike, osoblje i imovinu škole. Na ovom stupnju škola s učenikom zaključuje ugovor «posljednje granice» koju ne smije prekoračiti. U ovom slučaju važno je organizirati sastanak s roditeljima licem u lice. Škola treba zatražiti nalaz i preporuke psihologa.
Učenik može biti u školi samo u pratnji odrasle osobe zadužene za nadzor (obično netko od osoblja) sve dok ne pokaže da je spreman na nenasilno ponašanje. Roditeljima se snažno preporučuje da potraže za dijete pomoć kroz terapiju, a oni sami moraju sudjelovati u školskom programu za roditelje. U nekim slučajevima preporučuje se i savjetovanje za roditelje.
Škola traži novu okolinu za učenika koja će ga prihvatiti a postoje i mogućnosti slanja učenika u drugi okrug ili učenje kod kuće uz polaganje ispita. Posljednja mogućnost je izbacivanje iz školskog sustava, no jednostavno slanje učenika na ulicu neće pomoći.

Riječi ohrabrenja
Nasilje je rastući problem u školama. Zdrav razum govori da su djeca i adolescenti pod većim utjecajem vršnjaka nego odraslih. No to ne mora nužno biti tako. Učenici očekuju od odraslih da budu odgovorni i kontroliraju školsko okruženje. Odrasli žele učiniti nešto protiv nasilja u školi ali ne vide moć koju imaju da utječu na pozitivne promjene ili osjećaju da je podrška za takve promjene nedostatna ili pogrešna. Poštuj i zaštiti osigurava strateški okvir za djelotvornu brigu i zaustavljanje nasilja.
Kad odrasli koji mare jasno stave do znanja da se nasilje neće tolerirati i dosljedno pokazuju da tako i misle, učenici će također usvojiti takve vrijednosti. Njihov osjećaj sigurnosti podupire uvažavanje odraslih koji kažu što misle i misle što kažu.
Poštuj i zaštiti ne govori toliko o kontroli onog što se događa već više o tome kako izabiremo vlastite reakcije na ono što se događa. Kad se dogovorima kako odgovarati na situaciju i kad to dosljedno provodimo, poruka je jasna i djelovanje na učenike je osigurano.
Moguće je promijeniti nasilju sklonu školsku okolinu u sigurno, podržavajuće mjesto za učenje gdje će se svatko osjećati zaštićen i poštovan.





Carole Remboldt, Educational Leadership, September 1998

(članak preuzet iz časopisa Dijete, škola, obitelj, broj 8, svibanj, 2002)