BASNE

Ezop, Basne
"Školska knjiga", Zagreb, 1996.

Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo
je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji
priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku
posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život
je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u
njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba
napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i
pametnijeg.

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu
im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe
gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši."

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o
posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom
lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni
zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će
ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da
oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim
radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u
beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na
određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i
negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za
sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog
bogatog ljetnog repertuara.
Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne
svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan
ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i
marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje
obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim
radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema
gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo
u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg
također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim
duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove
dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime,
odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i
preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a
maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg
posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je
dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i
ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna
plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima,
dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo
zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna
ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila
mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka
i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo
samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva
iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer
je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš
pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez
previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i
nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a
tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim
činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto
stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa
zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj
koji me otraga žestoko udara."

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao
ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to
radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga
samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u
pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt.
Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima
nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima.
On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži
mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira
na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i
nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo
kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se
podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga
skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje,
a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,
skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre
i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena
perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili
s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi
katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim
kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva ... Zato
da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije
stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke.
One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na
svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi,
jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra
sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala
prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari
njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je
opet u razderanoj ružičastoj svili i ...

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima
samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta...

Jean de la Fontaine, Basne
"Školska knjiga", Zagreb, 1996.

La Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac. Okušao se u
raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač daje najbolja
ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga Basna,
kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basna, u kojima
obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra, Pilpaja i drugih
basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim okvirima i utilitarnim
karakterom dotadanje basne, već razvija fabulu, proširuje opise i
produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim riječima, u
svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku sliku
ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna, pisnih s
puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće klase često i
nije dan u vidu posebne poruke, več izvire iz samog teksta, u kojem
prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog razuma
i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspijela karaterizacija likova ljudi i
životinja, kao i lirski opisi prirode.

SMRT I DRVOSJEČA

Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i turobnom
životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi. Međutim
suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je težak život
bolji od nikakvog.

Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.

Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba
veseliti, jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu. On zaziva
Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema, ali u
trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život previše
dragocijen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije spreman
predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji nego
zauvijek otići od njih.

ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE

Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da se
on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve
umrle. Nesalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i
postali slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj
život da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda
smirilo. Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali
mnogo griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav, i
govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira, te
će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti. Na to
se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si
gladan, a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i
misle da nad njima imaju nekakvu vlast.

Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...

Javili su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne
toliko značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao
malo fine trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti
tuđu travu "i osta magarac bez kože".

Na pozornici života stoje lav sinonim mudrosti, lisica sinonim
lukavosti, tigar sinonim moći a nasuprot njih magarac koji je sinonim
gluposti. Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a
bez obzira na veličinu zločina uspijeva se odbraniti i zazvati
pravednost u svoju korist nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih
argumenata za svoje zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i
nesnalažljiv biva žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj
zajednici, bez obzira na to što je njegov "grijeh" bezazlen.

Ivan Andreljevič Krilkov, Basne
"Školska knjiga", Zagreb, 1996.

I.A. Krilkov (1768-1844) ruski basnopisac, satiričar i komediograf.
Proslavio se prvenstveno svojim basnama, u kojima je često uz
općeljudske mane i poroke istodobno šibao i aktualna ruska društvena i
kulturna zbivanja po čemu se razlikovao od La Fontainea, kojega je mnogo
prevodio i prerađivao i u kojeg se u mnogočem i ugledao.

Krilkoljeve basne, pisane gipkim i jampskim stihovima i narodu bliskim
jezikom, uspijele su prodrijeti i do europskih čitalaca i do ruskog
puka, te pojedine Krilkoljeve sentencije žive i danas kao narodne
poslovice.

LABUD, RAK I ŠTUKA

Tri prijatelja, labud, rak i štuka imaju naizgled jednostavnu zadaću,
odvući nakrcana kola preko brda i dola. Međutim krećući se svak na svoju
stranu i unatoč njihovom trudu i htjenju da zadaću uspješno obave, nisu
uspijeli pomaknuti kola.

Rak unatrag vuče, labud pod oblak,
A štuka u vodu zaroni i nesta.
Tko je kriv, ja ne znam - nisu brige moje,
li kola tamo još i danas stoje.

Svako od naših junaka imao je dobru namjeru da ispuni svoju zadaću.
Jedina nesreća je u tome što se svatko kretao na svoj način: rak je
vukao unatrag, labud uvis, a štuka pod vodu. Očigledno da njihova dobra
volja nije bila dovoljna, njima nedostaje zajedništvo, dogovor i
koordinacija pokreta. Na njima bi se dobro primjenila ona narodna
poslovica da: Sloga kuću gradi.

MAGARC I SLAVUJ

Magarac čuvši priču o prekrasnom poju slavuja, zamoli ga da mu otpjeva
jednu pjesmu kako bi se sam uvjerio u istinitost toga. Doboronamjerni
slavuj, uvijek spreman za pjesmu pusti svoj glas od kojeg sve se stiša:

Umuknu ptice, stanu vjeti s gore,
Mirno legnu stada.
Pastiru stade dah, od sreće trne,
Zatreperi sva mu duša,
K pastirici plahi pogled svrne,
Pun zanosa sluša.

Ali magarac kao magarac, preporuči slavuju da bi bilo dobro da čuje
seoskog pjetla kako u ranu zoru kukuriče jer bi od njega imao puno toga
za naučiti. Slavuj je u čudu gledao magarca i tek onda shvati da nije
bitno što ti netko kaže, već tko ti kaže.

Slavuj je umjetrnik, koji sa svojim talentom i nesvakidašnjim umjećem
veoma dobro radi ono što zna. Dapače, on pjeva besprijekorno. Magarac je
neuki kritičar koji u svojoj neukosti nije uspio dokučiti da nema
dovoljno znanja niti sluha da bi mogao kritizirati jednog vrsnog
umjetnika. Stoga neželeći prizanti si svoju glupost, magarac traži spas
od pjetla, koji se nalazi negdje između slavujeve genijalnosti i
magarčeve stupidnosti.