Kuran

Kuran je sveta knjiga
muslimana, nastala prikupljanjem Muhamedovih izreka. Sadržava vjerske, moralne
i društvene propise islamske vjeroispovjesti. dijeli se na 114 SURA
(poglavlja). (Leksikon). Islamska vjera je prisutna u istočnim zemljama, a
najviše u arapskim.


U
Kuranu su zapisane objave što ih je prenio Muhamed kao Poslanik za vrijeme
svoje poslaničke misije. Za muslimane Kuran je BOŽJA RIJEČ: ALAH ju je po
anđelu – riječ po riječ – saopćio Poslaniku na arapskom jeziku. Po opsegu Kuran
je veličine kao trećina Biblije. Ta se knjiga sastoji od 114 poglavlja koja se
zovu Sure (arapski “objava” ili “spis”).


Sure
se dijele na retke što se zovu AJETI (arapski AJA “znak” ili “znamen”). Sure su
dužinom nejednake: najduža je Sura 2, a obuhvaća286 ajeta ili redaka, a
najkraća Sura 110 koja ima samo tri ajeta ili retka


Reci
Kurana saopćeni su Muhamedu u nekoj vrsti transa, u stanju nadahnuća, u kojem
je Poslanik bio odvojen od vanjskoga svijeta. Arapske su riječi dolazile od
Alaha, a izgovarao ih je glas anđela ili duha koji je govorio u ime božje. Kada
bi se vratio u normalno stanje, Poslanik se dobro sjećao tih riječi i morao ih
je priopćiti po zapovijedi što se često čuje u Kuranu, a to je riječ “KUL”, tj.
“RECI”


Poslanik
je te retke kazivao u izravnom govoru, s toga u Kuranu uvijek ALAH govori, i to
redovito u tzv. majestetičkom pluralu sa “Mi”. (lat. majestetičan
“uzvišeni”,”dostojanstven”)


Po
svom ritmu i suzvučjima, ti su se objavljeni reci razlikovali od tadašnjeg
arapskog govora. Imali su veliku poetsku snagu i draž. Ones su bile dane da
budu naglas izgovorene. S toga niti pisani tekst, a još manje prijevod ne može
nam dati dojam onog čara i utiska što ga je zvučnost samih tih riječi stvarala
kod slušatelja.


Objave
što ih je Muhamed izvorno prenosio, bili su kao takvi zapamćeni i prenošeni od
usta do usta. Nakon Poslanikova nastanjenja u Medini, tek su se tada počeli
zapisivati neki ulomci Kurana, i to na devinim lopaticama i komadićima kože.


Tek
je kalif Abu Bakr (632. – 634. g.) počeo prikupljati i sređivati pisane ulomke.
Dvadeset godina kasnije kalif Utman (664. – 656. g.) pristupa sistematskoj
recenziji, što dovodi do službenog teksta koji je polako ustaljen za buduće
naraštaje.


Tek
se u 10. stoljeću ustalilo sedam odobrenih čitanja ili verzija, koja su se
razlikovala u vrlo malim pojedinostima, što općenito nije smetalo smislu
teksta. Općenito, sadašnji tekst Kurana dosta vjerno donosi riječi što ih je
Muhamed prenio.


Kuran
ne pruža sistematski uvid u islam, ali promatrajući ga u cijelini on daje pečat
vjere i religije u muslimana.


Kuran
nije pristupačan Zapadnjacima koji vole “red” i “logiku” i tko mu pristupi na
intelektualni način, ostaje razočaran. Stoga je bilo pokušaja da se poglavlja
Kurana preurede kronološkim redom. Prvi je to pokušao učiniti nijemac Noldeke,
a zatim francuz Regis Blachere; u svom djelu Le Koran i to tek 1947.g do
1951.g.





Opisi pojmova iz Kurana:





a)
BOG


ALLAH –
skraćeni oblik od AL-ILAH što znači Bog. On je stvoritelj i Podržavatelj
svijeta i svemira, on je Sveznajući Rasuditelčj dobra i zla, te Sudac svih
ljudi na Dan posljednji. On u Kuranu ima 29 imena (radi se o pridjevima) što
opisuje Alah.


On je
Darivatelj, Oprosnik, Zaštitnik, Pomagatelj itd.





b)
ANĐELI – (MELEKI)


Pojavljuju se
često u Kuranu, oni su uglavnom Alahovi glasnici, i kao takvi bili su poslani
Abrahamu i Lotu, zatim Mariji (majci Isusovoj). Anđeo Gabriel je bio posrednik
između Alaha i Muhameda. Uz anđele (meleke) postoje i džinovi (tj. geniji).
Džinovi razumiju čitanje svete knjige, neki od njih vjeruju, a neki ne vjeruju.
Nevjerni džinovi zvani “demoni” vjeruje se da mogu ući u čovjekovu nutrinu, te
tada čovjek postaje “madžun”, tj. lud.





c)
PROROCI – POSLANICI


U Kuranu se
spominje ukupno 28 proroka; 18 proroka su likovi iz Starog Zavjeta, a 3 iz
novog Zavjeta, a to su: Zaharija, Ivan Krstitelj i Isus. Od svih proroka u
Kuranu, osim Muhameda prevladavaju četvorica, a to su: Noa, Abraham, Mojsije i
Isus.


Kronološkim
redom:


-
NOA = NUH


-
ABRAHAM = IBRAHIM


-
MOJSIJE = MUSA


-
ISUS = ISA


Isus, sin Marijin, zauzima u kuranu kao poslanik –
prorok povlašteno mjesto. Marija (Marjam ili Merjema) je jedino žensko ime u
Kuranu. Po Kuranu Isus nije niti Bog niti sin Božji. Židovi ga nisu razapeli,
nego je to puki privid i on će se opet pojaviti kao predznak za smak svijeta.


Muhameda Kuran
prikazuje kao obična smrtnika, nije bez grijeha i ne pripisuje mu se nijedno
čudo.





d)
ČOVJEK


Po Kuranu
čovjek nije biće koje bi zbog grijeha bilo kažnjeno, on je naprosto stvoren
slab, jadan, nesretan, .... Temeljna slaboća čovjeka što ne zna što mu je
činiti, i brzo zaboravlja kada ga Alah tome nauči, ali ako čovjek zna Alahovu
volju, kadar je da ju ostvari.





Zakonik života





Po
islamskom vjerovanju koje se temelji na zapisima iz Kurana, Zakonik života je
osnovno i temeljno pravilo za svakog vjernika. Vjernik treba svoje djelovanje
oblikovati po volji Alahovoj. Ta je volja izražena u Kuranu u obliku
religioznih obveza i propisa o obiteljskom i društvenom životu.


Opsluživanje
tih zakona je put kojim se vjernik vraća k Alahu.





Stupovanje Islama





Muslimani
tako nazivaju 5 obveza koje im nalaže Kuran, što su temelji na kojima se svodi
sva religiozna i bogoštovana praksa, a to su:





1.
ISPOVIJEST VJERE – da se islamska vjera širi


2.
MOLITVA – svakodnevna molitva u određeno vrijeme (tri
puta dnevno se klanja)


3.
POST – pridržavanje vremena određenog za post


4.
MILOSTINJA – pomogni bližnjega svog


5.
HODOČAŠĆE – odlazak u Meku barem jednom za svoga života
na ovoj zemlji. (mjesto gdje se nalazi jedan kamen kao simbol islamske vjere.)





Možda se može
za Kuran tvrditi da je jedina vjerska knjiga po kojoj se većim dijelom temelje
državni, tj. ustavni i pravni zakoni muslimanskih zemalja, a isto tako i
društveni zakoni tog naroda.

U doba kad Europa preživljava svoju višestoljetnu
kulturnu i političku stagnaciju zvanu “rani srednji vijek”, početkom VII. st.
sa stranica Kur’ana javlja se jedan novi vjerski, moralni i društveni kodeks,
koji u nezapamćenom naletu osvaja jednu šestinu čovječanstva.


Za cijeli svijet Kur’an zauvijek
ostaje značajan sastavni dio općeg kulturnog i etičkog naslijeđa.


Za arapsku naciju Kur’an je bio i
ostaje temeljna knjiga nacionalnog osjećaja i tradicije.


Za Muslimane je Kur’an sveta knjiga,
Božja riječ. Kur’an je jedina nebeska knjiga koja je u svojoj čistoći i potpuno
svojoj pouzdanosti sačuvana i koja nije bila izložena ni najsitnijoj izmjeni i
promjeni ni u jednoj riječi i slovu svome.


Sam Kur’an kazuje da je on jedna
napisana knjiga. Na primjer u poglavlju “Vaki’a” se kaže “zaista je ovo Kur’an
časni i uzvišeni, u knjizi koja je sačuvana. Nju će prihvaćati samo oni koji su
čisti.”


Kur’an je zbirka vjerskih naučavanja
naziva se ovim imenom zbog toga što je objavljen i poslan da se vječno uči i
izučava.


Kur’an sam kaže da je od Boga
objavljen.


Kur’an je Božja Objava koja je
stavljena na srce Božjem Poslaniku Hazreti-Muhamedu. Ovu objavu mu je donio
“Er-Ruh-ul-emin – sigurni i pouzdani Duh”. Kuranska objava počela je u mjesecu
ramazanu i u noći kada su se prvi njezini traci prosuli po ovom svijetu. Objava
Kur’anska je došla na arapskom jeziku.


Kur’an se sastoji od 114 sura ili
poglavlja. Sura znači visok položaj ili jedan kat zgrade. Neka su poglavlja
duža, a neka kraća. U Kur’anu ima svega 6247 ajeta, a ako se ovima dodaju i sve
Besmele koje stoje na početku svakog poglavlja, onda će biti 6360 ajeta. Ajet
znači dokaz ili znak, zapovijed koja je od Boga poslana, Božja objava.


Za života Hazreti-Muhamedova Kur’an
nije bio napisan u jednu zbirku, ali je uz sve to bio potpuno napamet naučavan
i njegovi drugovi su ga pred njim učili. Kako je uzvišeni Kur’an bio napisan za
vrijeme života Hazreti-Muhamedova, tako je u tom vremenu bio i potpuno naučen
napamet.


Božji Poslanik je želio da se ashabi
međusobno natječu u pamćenju Kur’ana napamet i njegovu učenju. Ashabi su s
dubokom i vrućom željom ispunjavali ovu njegovu želju. Božji Poslanik je
povjeravao dužnosti onima koji su najbolje znali Kur’an.




Božja Objava







Po uzvišenom Kur’anu, Božja Objava ima svesvjetsko
značenje.


U
Kur’anu se govori o pet vrsta Objave:


1) postavljanje i davanje pravca neživim stvarima


2) davanje snage i instinkta životinjama


3) nadahnuće koje se općenito daje ljudima


4) objava Božjim poslanicima


5) objava Božjim anđelima





“Toga
će dana zemlja pričati svoje vijesti, jer joj je tvoj Gospodar Bog zapovijedio”
(99:4-5)


“Mi
smo tebi poslali Objavu, kao što smo i Nuhu poslali i poslanicima iza njega...”
(6:163)


“Objavio
je Gospodar tvoj anđelima:”Ja sam s vama”; (obodrite i) učvrstite
pravovjerne...” (8:12)


Ove
Božje Objave i otkrivenja koje se, po ovim svojstvima, daju svakome, razlikuju
se jedna od druge po svojoj bitnosti.


Imaju
tri vrste objave koja je dostavljena ljudima:


1) “I nijednom čovjeku nije suđeno govoriti s Alahom osim
po Objavi,


2) Iza zastora,


3) (Allaah) pošale poslanika pa mu po Njegovu odobrenju
objavi što On hoće...”


Prvoj
od tri vrste se kaže objava čije je pravo značenje:-stavljanje jedne misli na
srce.


Pod
objavom koja se događa iza zastora misli se na nadahnuće ili otkrivenje od Boga
koje se događa u snu.


Objava
koja dolazi preko poslanika pripada samo Božjim poslanicima.


Kako
se vidi prema Kur’anu, objava je jedna pojava koja ima sveopće značenje. Oblik
objave se mijenja prema stanju i duhovnome uzrastu onoga koja stiže Božjim
poslanicima je najsavršenija objava. Ostali oblici mogu stići i pravim
vjernicima, a i nevjernicima.


Prema izloženom, čovjeku je potrebna
Božja objava da bi mogao stići do još većih položaja i stupnjeva svog života.


Muslimani vjeruju da su svi
poslanici istiniti koji su bili slati drugim narodima.


Kur’an govoreći o temeljnim
principima islama kaže: “Oni vjeruju ono što je tebi objavljeno i što je
objavljeno prije tebe” i na taj način postavlja temelje bratstva među svim
ljudima.


Po Kur’anu je uvjet da poslanik bude
čovjek. Zbog toga islam ne priznaje ideju utjelovljenja (inkarnacije), tj. da
se Bog pokaže u obliku čovjekovu.


Allah je ljudima, svojom Božanskom
voljom, dao objavu po kojoj se ljudi mogu popraviti i urediti svoj život i samo
jedan čovjek može biti uzor drugima.


Zar
bi jedan anđeo mogao vršiti ovu dužnost? Ili, zar bi mogao biti uzor ljudima
Allah kad bi se predstavljao u čovječjem obliku.


Samo su ljudi sa svojim prohtjevima,
požudama prisiljeni boriti se. Bog je potpuno slobodan od takve borbr.


Zbog toga Kur’an odlučno kaže da je
Allah slao samo objavu ljudima, da se poslanici trude da ljude upute na pravi
put.




Ahiret – Vječni svijet







Po Kur’anu ljudski život se ne završava smrću. Smrt
otvara vrata jednog drugog života.


Čovjek je stvoren od zemlje i
dosegao je svoje savršenstvo, a njegova djela u ovom zemaljskom životu
izgrađuju jednog drugog čovjeka. Govoreći o vječnom svijetu, Kur’an uvijek
upućuje na prvotno stvaranje čovjekovo.


Uza sve to što se kaže da je život
koji slijedi iza smrti neprekidni nastavak života kojim se na zemlji živi, u
Kur’anu se raznim imenima i svojstvima spominje dan iz koga se razumije da će
se tada očitovati i pokazati taj život u potpunom svom obliku. Ovaj dan se
naziva:


Sudnji
dan, Dan obračuna, Dan sakupljanja i dan kada će se vidjeti sve pogreške i
mane.


Po Kur’anu, svakom će se čovjeku
suditi prema njegovim djelima, a onda ima i jedna knjiga u koju će se njegova
djela bilježiti. Knjigu koju će svaki narod susresti na sudnjem danu su ustvari
saznanja i otkrivenja njegovih zemaljskih djela.




Raj i Pakao







Život poslije smrti imat će dva
oblika – rajski i pakleni


Ljudi
koji budu proveli svoj život u dobrim djelima stignut će u rajski život, a one
koji budu proveli svoj život u rđavim i nevaljalim djelima snaći će pakleni
život.


Ako malo razmislimo vidjeti ćemo da
nema mogućnosti da se na vječni svijet primjeni shvatanje i razumijevanje o
mjestu i vremenu.


Kur’an govori da je raj širok koliko
su široka i prostrana nebesa i zemlja pa kaže: “Požurite oprostu vašega Gospodara
i dženetu, čija je širina – nebesa i zemlja” (3:132, 57:21)


Kur’an u jednom ajetu govori da se
između raja i pakla nalazi jedan zid, a na jednom drugom mjestu kaže da se
između pripadnika raja i pakla nalazi jedan zastor. Govoreći o kazni grešnika Kur’an
upotrebljava riječ “nar”, tj. vatra.


Po Kur’anu je pakao ili paklenska
vatra dan otkrivanja jedne vrste skrivenih istina. Niske naklonosti i pohlepe
spriječavaju ljude da čine plemenita djela. One će se sutra, na sudnjem danu,
vidjeti i kao usijana peć koja gori strašnim plamenom, kamo će padati oni koji
su zbog ovakvih niskih sklonosti i pohlepe činili, jer su te niske naklonosti
bile njihova tajna neodoljiva želja. Zbog toga se Sudnji dan naziva i danom
kajanja.




Kur’an i stare svete knjige







Kur’an ne traži da se vjeruje samo u njegovu istinitost.
On naređuje da se vjeruju i knjige koje su slate prijašnjim Božjim poslanicima
i tu zapovijed ističe na početku drugog poglavlja. Po Kur’anu, svakom je narodu
poslan po jedan poslanik.


Ali Kur’an koji priznaje i potvrđuje
sve Božje Knjige, koje su slate svim narodima svijeta, zadržava među svim ovim
knjigama jedan položaj kojemu ništa nije ravno. Ističući ovo sam Kur’an kaže:
“O Muhamede! Mis mo tebi poslali ovu knjigu s istinom i da potvrdi Knjige koje
su prije nje došle da ih čuva.”


Prema tome, Kur’an nije ostao samo
na tome da stare knjige potvrđuje nego i da vrši dužnost njihovih čuvara.
Kur’an je knjiga koja savršeno rasvjetljava vjerska pitanja, a potpuno
objašnjava i ostala nejasna i tamna pitanja. Kao posljedica toga svega su
kur’anske riječi: ”Danas sam vam usavršio vjeru vašu i upotpunio sam blagodati
Moje i zadovoljan sam da vam islam bude vjera”


Ovim se kaže da je Kur’an, po Božjoj
odredbi, savršenstvo Božje Objave. Hazreti-Muhamedu je bilo četrdeset godina i
tada mu je došla prva Božja Objava – 609.g. (godine po Isaalejhisselamu)




Kur’an i Sunnet







Kur’an je glavni izvor čitavog islama. To je krajnja
ustanova kojoj se treba obratiti u svim pitanjima koja stoje u vezi s islamom.
Sunnet je životna staza Hazreti-Muhammeda, tj. riječi koje je govorio i djela
koja je učinio.


I riječ HADIS ima isto značenje.
Hadis ili sunnet govori o putu ili stazi kojom je Božji Poslanik išao i o
riječima koje je on govorio, pa je, prema tome, iza Kur’ana, drugi izvor
islama.


Prema isticanju časnog i mudrog
Kur’ana, Božji Poslanik donosi i uči Kur’an, raspoređuje ga i objašnjava. Božji
je poslanik vršio sve ove dužnosti, učio je Kur’an svojim ashabima koji su se
oko njega okupljali, a oni su ga učili napamet.


Po Kur’anu, vjera se sastoji samo iz
vjerovanja i načina vršenja vjerskih dužnosti. Vjera je zakon koji određuje
čitav duhovni život. U Kur’anu ima mnogo vjerskih zapovijedi, izrečenih jednom
ili dvjema riječima. Božji Poslanik je pokazao kako se imaj izvršavati ove
vjerske zapovijedi i na taj je način postao uzor pravovjernih. Dovoljno je
ovakve kadise usporediti s uzvišenim Kur’anom, jer je Kur’an najveća riznica
islama i samo kadisi koji se s njim slažu mogu se primiti kao vjerodostojni.




Muhammed (umro 632): “Kur’an”







Malo se zna o Muhammedovom životu prije početka njegovog
djelovanja. U zrelijim godinama, poslije dugih razmišljanja u samoći,
obavijestio je svoje bližnje o svojoj vjeri u jednog jedinog Boga, koju je
stekao.


Poslije dugih napora uspio je okupiti
oko sebe malu grupu sljedbenika i godine 622 prešao je sa svojim pristalicama u
Medinu.


Poslije Muhammedove smrti njegovim
sljedbenicima ostale su njegove riječi, objave koje su sačuvali u sjećanju
njegovi suradnici.


Kao što pojava Muhammeda, s istorijske
točke gledišta, presudan događaj za arapsko jedinstvo i formuliranje arapske
države, tako je tekst Kur’ana imao presudni uticaj na cjelokupan razvoj kulture
i književnosti Arapa. Muslimani su ga izdigli iznad svih ljudskih tvorevina.

Kuran





Kuran je
točan zapis riječi koje je Bog objavio Muhamedu A.S. preko meleka Džebraila. On
je te riječi diktirao Ashabima, a oni ih učili i zapisali još za njegova života
kompletnog objavili pred njim. Od 114 poglavlja, niti jedna riječ nije promjenjena
vjekovima, tako da Kuran do u detalje jedinstven i čudesan zapis, koji je
Muhamed A.S. objelodanio prije 14 vjekova. Kuran je posljednja objelodanjena
Božja riječ i osnovni je izvor vjere i života svakog muslimana. Bavi se svim
temama koje se tiču nas kao ljudskih bića: mudrosti, doktrinom bogoslužjem i
pravom, ali njena osnovna tema je odnos između Boga i svijeta. On van u isto
vrijeme predstavlja vodilju za pravedno društvo, pravilno ljudsko ponašanje i
pravedan sistem.


Postoje
i drugi izvori islama. To su Sunna, Raksa i primjer Muhameda A.S. Hadis je
vjerno prenesena poruka o tome što je Muhamed rekao, radio, ili odobrio.
Vjerovanje u Sunna-u je dio Islamske vjere.