ZRINSKO-FRANKOPANSKA urota

Svojim postojanjem i djelom, dvije najveće velikaške obitelji u povijesti hrvatskog naroda - Zrinski i Frankopani - obilježili su više stoljeća hrvatske prošlosti, pogotovo na prelazu iz srednjega u novi vijek, od početka 15. do sredine i kraja 17. stoljeća . Na povijesnoj vjetrometini geopolitičkog položaja Hrvatske, gdje se stoljećima sudaraju i prožimaju slavenska, germanska, romanska, ugarska, grčka i druge kulture, u području dodira katoličke i pravoslavne te bizantsko – orijentalne kulture.To je razdoblje završetka i propasti višestoljetnog Hrvatsko – ugarskog kraljevstva i ulaska Hrvatske u veliko srednjoeuropsko Habsburško carstvo.To je i doba kada su granice Osmanskog carstva pomaknute najdalje na zapad. Hrvatska je time čuvar kršćanske Europe. Zrinski i Frankopani postaju junaci i simboli protiv turskog otpora. Ali u to doba dolazi i do snažnog pomicanja nehrvatskih naroda na njezino područje, stvara se široko područje Vojne krajine, a domovina Hrvata svedena je uskoro na ostatak ostataka.U tom povijesnom okviru svojim djelovanjem su nastojali za Hrvatsku osigurati što više znakovlja državnosti i samosvojnosti. Sav njihov napor, razmišljanja i životni potezi imali su bitan odraz na ukupnu hrvatsku povijest toga doba. Promatrajući događanja u svim aspektima naslućuje se i potvrđuje njihova neosporna veličina i značenje u ukupnom političkom, gospodarskom i kulturnom životu ne samo Hrvatske i Hrvata, već i ovog dijela Europe.

POLITIČKE PRILIKE U EUROPI

Europa tog vremena napušta srednjovjekovni feudalni sustav, i jača novi oblik kapitalističke privrede. Na jednoj strani jačaju apsolutističke monarhije ( Luj 14.- francuska apsolutistička monarhija ), a na drugoj strani države prvih europskih parlamenata ( Engleska, Nizozemska ) i proces nazadovanja dotadašnjih europskih sila ( Španjolska, Turska ) te nastanak novih moćnih država ( Habsburške Monarhije, Pruske i Rusije ).U drugoj polovici 17. st. Habsburšku Monarhiju sačinjavaju, tzv. austrijske nasljedne zemlje te zemlje koje u tu državu ulaze nakon mohačke bitke ( 29. 08. 1526. ) Češka, Ugarska i Hrvatska 1527. godine. Monarhija ima 12 000 000 stanovnika koji pripadaju različitim narodima, jezicima i tradicijama, s vojnom snagom od oko 80 000 vojnika. Nijemci zauzimaju u službi vladarskih apsolutističkih težnji sve važne državne i vojne položaje, provode centralizaciju i njemačku prevlast u čitavoj Monarhiji, što izaziva nezadovoljstvo i otpor kod Hrvata, Čeha i Mađara .
Turska osvajanja hrvatskih i mađarskih zemalja, koja su i pretnja središnjim habsburškim zemljama,služila su Habsburgovcima kao izlika u pretvaranju Hrvatske i Ugarske u ovisne kraljevine i obrambeni pojas svojih središnjih zemalja. To je bio osnovni razlog stalnom nezadovoljstvu hrvatskih staleža.
U Hrvatskoj i Ugarskoj, sa zasebnim uređenjima i povezanim jedino vladarskom osobom, vlast je bila organizirana preko plemićkih županija sa širokom autonomijom.U početku druge polovine 17. st. Hrvatska je svedena na uski pojas od Jadrana do rijeke Mure. Njezina je granica ustaljena mirom 1606. Podijeljena je u dva dijela: Civilnu ili Bansku Hrvatsku – koju sačinjava područje od Mure do Jadrana – Međimurje, područje od Drave do Turopolja – uglavnom Varaždinska i Zagrebačka županija, te Pokupsku ili Bansku krajinu – zapadna obala Kupe te uski pojas prema moru i Primorje od Trsta do Vinodola , uglavnom s posjedima Zrinskih i Frankopana.Hrvatska ipak nije u potpunosti suverena; njezina je samostalnost ograničena iznutra izdvajanjem velikoga dijela u Vojnu krajinu u kojoj je dobrim dijelom smještena i strana vojska i kojom zapovijedaju stranci.Vojnu krajinu sačinjavaju : Primorska krajina ( Senj, Otočac Kapela ), Hrvatska krajina ( između Kupe i Kapele sa sjedištem u Karlovcu ), Varaždinska ili Slavonska krajina ( Križevci, Koprivnica; Đurđevac i Varaždin ). Krajiški dio Hrvatske stajao je pod upravom bečkog dvora, tj. pod direktnom upravom nadvojvode u Grazu.
Tako su Habsburgovci, iako su ih Hrvati izabrali za vladare da bi se uspješnije obranili od turskih nadiranja, vrlo brzo zaboravili svoja obećanja i nastojali Hrvatsku pretvoriti u obrambeni pojas svojih nasljednih zemalja, a od političkoga subjekta Hrvatsku pretvoriti u objekt.
Nakon Mohačke bitke, u kojoj je poginuo i hrvatsko – ugarski vladar Ljudevit II. Jagelović, izborni su staleži Kraljevine Hrvatske SASVIM SLOBODNO I BEZ IČIJEG UTJECAJA u Cetinu 01. 01. 1527.izabrali za kralja Ferdinanda Habsburgovca. No već 03.01. traže da izvrši data obećanja, to se ponavlja i na 2. cetingradskom saboru ( 27. 04. ) gdje već shvaćaju da su prevareni. Na saboru u Topuskom ( 09. 09. 1535. ) traže da imenuje bana i da se pobrine za obranu zemlje, a u protivnom da im vrati pismo u kojem ga imenuju za kralja, tim postupkom ga i oni oslobađaju datih obećanja. Sabor u rujnu 1608. u Požunu zahtjeva da se iz svih hrvatskih gradova uklone svi strani vojni zapovjednici, zahtjevaju i obnovu banske vlasti i nad Vojnom krajinom. Međutim sva obećanja da će poštovati prava i slobodu Hrvata postala su neispunjena .

FRANKOPANI I ZRINSKI – NOSITELJI I BRANITELJI HRVATSKE DRŽAVNOSTI


Obje obitelji nastale su znatno ranije od vremena kada se spominju kao rod Zrinskih, odnosno Frankopana. Za obitelj Zrinskih zna se da vuče podrijetlo iz roda Šubića i iz još ranijeg razdoblja, od bribirskih knezova i župana, koji su obavljali značajne dužnosti na dvorovima hrvatskih kraljeva. Spominju se u ispravama već u 11. st. Mladen II. Bribirski bio je ban Dalmacije, Hrvatske i Bosne. Juraj III. stjecajem okolnosti mora predati svoju tvrđavu i posjed Ostrovicu, kralj mu za to daje u unutrašnjosti –Zrin, Pedalj i Stupnicu.Upravo s ovim posjedovnim promjenama, knezovi Bribirski trajno mijenjaju i svoje obiteljsko ime u Zrinski, te su upravo pod tim imenom ušli u povijest. Otada je obitelj u stalnom usponu – gospodarskom i političkom - praktički sve do tragičnog svršetka Urote.Grad Zrin na Zrinskoj gori postaje sjedište obitelji od 1347. godine. U 15. st proširuju imanja ( gvozdansko , Završki grad, Jamnički grad ), u 16. na Božjakovinu, Kamensko, Sloboštinu, Hrvatsku Kostajnicu i jedno vrijeme i Pakrac, kasnije i Vrbovec u kojem je rođen Petar Zrinski. Granice posjeda osobito je proširio Nikola Zrinski Sigetski koji u vlast dobiva cijelo Međimurje i još zapovjedništvo nad utvrdom Siget. 1577. godine Nikolini sinovi nasljeđuju i velika Frankopanska imanja Ozalj, Ribnik, Dubovac, Grobnik Bakar, Brod na Kupi, Bribir,Grižane , Hreljin,Drivenik i druge posjede u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Zrinski posjedi protezali su se od Mure do mora. Bila je to gospodarska i kulturna cjelina koja je dobro funkcionirala i davala ton ukupnom životu tadašnje Hrvatske.
Rod Frankopana vuče podrijetlo od krčkih knezova, a u dokumentima se spominju od 12. st. Pod imenom Frankopani povijest ih bilježi od 1430. Krčki knezovi u početku priznaju mletačku vlast, a pošto su od hrvatsko - ugarskog kralja Bele III. zadobili 1193. i županiju Modrušu, počinju prodirati na kopneni dio Hrvatske.1225. dobivaju Vinodol, a u 13. i 14. stoljeću obavljaju funkcije u Senju, Splitu i Trogiru. Sve se više povezuju s dinastijom Arpadovića i radi toga dolaze u sukob s Venecijom. Jedno vrijeme gube Krk pa ga ponovo dobivaju. U 14. st. članovi loze Krčkih knezova postaju i knezovi senjski, prisvajaju Gacku , Otočac i okolne posjede, Drežnik te područja Rijeke i Trsata. Mirom u Zadru 1358.( Venecija je potisnuta s većeg dijela obale ) prestaju biti vazali Venecije, dobivaju posjed u Cetingradu . Tako Ivan V. postaje ban . Njegov sin Nikola IV. obavljajući dužnost hrvatskog bana
( 1426. – 1432. ) od kralja u zalog dobiva cijelu Hrvatsku. Tada krčki knezovi definitivno ( 1430. ) preuzimaju i ime Frankopani .Kasnije se imanje dijeli između sedam Nikolinih sinova i unuka.Ipak, kao veliko imanje ostaju otok Krk i Senj. U to vrijeme dolazi do sukoba među braćom te sukob obitelji s hrvatsko – ugarskim kraljem Matijašom Korvinom.Ti sukobi se pretvaraju u dugogodišnje ratovanje. Korvin im otima većinu posjeda ( Vinodol , Trsat ; područje sve do Senja ), a kad im pokušava oteti otok Krk daju ga Veneciji. Kasnije u 16. i 17. st. ponovo stijeću nove posjede, vraćaju neke stare, te postaje jedna od najutjecajnijih obitelji u Hrvatskoj. To osobito vrijedi za razdoblje povezivanja dvaju najmoćnijih velikaških obitelji - Frankopana i Zrinskih. Osobito značenje u hrvatskom političkom i gospodasrskom životu imaju Frankopani Ozaljski, Frankopani Brinjski, Frankopani Slunjski i Frankopani Tržački. Koncem 16. st . od svih tih obiteljskih loza ostali su Frankopani Tržački. ( Tržac uz rijeku Koranu ). Nikola Tržački ( 1586. – 1647. ), hrvatski ban ostavio je veliku zakladu za osnivanje zavoda ili seminara za » đake naroda poglavito hrvatskog ili ilirskog « i odredio da se u Bosiljevu osnuje škola za kmetovsku djecu. Pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan ( 1643. – 1671. ) i kći Katarina, književnica, te Orfej, sin Jurja Frankopana. Uništenjem zrinsko – frankopanskog pokreta, u kojem su sudjelovali Fran Krsto Frankopan, Orfej i Katarina, supruga Petra Zrinskog i književnica, uništen je i rod Frankopana.
Ugarsko – hrvatskim kraljevima, a kasnije Habsburgovcima, već sama po sebi smeta prevelika snaga i utjecaj vlastelinskih obitelji Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj. Budući da su te obitelji bile gospodarski jače, one nisu ovisile o kralju i imale su veći utjecaj na samostalno odlučivanje o sudbini Hrvatske i njezine autonomije. Stoga i nije čudno što je Urota u krvi ugušena, a carska vojska i drugi velikaši jedva su čekali da opljačkaju bogata zrinsko – frankopanska imanja. Tako se od 1670. godine počinje gasiti zrinsko – frankopanski sjaj.

PRIPREMA I ORGANIZACIJA OTPORA

Predvoditelji protucentralističkog i
protuapsolutističkog otpora u Hrvatskoj bili su
braća Zrinski. NIKOLA – rođen 01. 05. 1620. u
Čakovcu, i PETAR – rođen 06.06. 1621. u
Vrbovcu. Otac Juraj umro je u 28. godini, majka se
preudala, pa ih odgajaju skrbnici. Rasli
su u ratnom ozračju. Čitavo ratno okruženje,
tradicija i svijest o precima i dužnost obrane
domovine utjecalo je na odgoj i duh braće Zrinski.
Školuju se u isusovačkom odgajalištu u
Grazu.Tokom školovanja naučili su uz hrvatski i
mađarski jezik, latinski, njemački i talijanski jezik.
Nikola je bio sklon književnosti i teoretskom
stvaralaštvu dok Petra zanimaju ratne znanosti,
osobito topništvo. Po povratku sa školovanja u
domovinu 1637. braća su doživjela ratno krštenje s
Turcima braneći Međimurje i svoje posjede. Otada
je ratovanje njihovo glavno zanimanje. Nikola živi
u Čakovcu i bavi se sjeveroističnom Hrvatskom, a
Petar na Ozlju i bavi se jugozapadnom Hrvatskom. Tu je jedan od Petrovih prijatelja i suboraca protiv Turaka i knez karlovački general Vuk Krsto Frankopan Tržački. S njegovom šesnaestgodišnjom kćerkom Katarinom dvadesetpetogodišnji Petar se i vjenčao 27. listopada 1641. u Karlovcu.
Petar je vrlo rano došao u sukob s njemačkim časnicima, bio je i optužen za veleizdaju, međutim, kraljeva potreba Zrinskih u tridesetogodišnjem ratu baca taj događaj u zaborav. U početku 1647. Petar Zrinski imenovan je kapetanom žumberačkih uskoka. Na češkom bojištu Petar ratuje pod izravnim kraljevim zapovjedništvom i posebno se istaknuo kraj Buđejovica kad je od švedskog zarobljeništva spasio kralja Ferdinanda III. .
Ubrzo se braća osamostaljuju i dijele svoje imanje na dva dijela obvezujući se na zajedničku obranu i pomoć. Nikola se u Čakovcu druži s mađarskim velikašima, a Petar živi u Ozlju i druži se s hrvatskim plemstvom i krajiškim časnicima. Petar osobito radi na razvoju pomorstva i 1657. postaje veliki senjski kapetan i pod svojom upravom ima cijelo Hrvatsko primorje, raspolaže znatnom trgovačkom flotom, ima brodogradilište u Bakru i luku i dvorac u Kraljevici.
Nikola Zrnski imenovan je banom 27. 12. 1647. Zbog protivljenja da se preda tolika vlast u ruke Zrinskih Nikola je uveden u Hrvatski sabor u Varaždinu tek 14. 01. 1649. Banovanje se može pratiti kroz rad u Saboru u Varaždinu i Zagrebu i u ratovanju s Turcima. 1655. u Zagrebu sabor donosi odluku da se za hrvatske kraljevine koristi samo izraz: Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.U to vrijeme piše pjesme na mađarskom jeziku i spjev » Sigetska propast « gdje prikazuje junačko djelo svoga pradjeda Nikole Sigetskog, dajući im do znanja da se njegov predak žrtvovao za njihovu zemlju i da je za to i on spreman. Za vrijeme njegova banovanja izbile su četiri pobune na tlu Banske Hrvatske i kralj Ferdinand II. imenuje ga za povjerenika za istraživanje i smirivanje buna. Pri rješavanju tih buna zauzimao se za pregovore, a ne oružje, što mu se i zamjeralo.

SUDJELOVANJE BRAĆE ZRINSKI U BORBAMA PROTIV TURAKA


S obzirom na gospodarsku snagu svojih velikih posjeda, državničke i druge funkcije koje su obavljali, kao i s obzirom na veliko rodoljublje i hrabrost, Frankopani i Zrinski bili su jedan od stupova obrane kršćanske Europe od Turaka. Od mnogih bitaka koje su vodili protiv Turaka osobito je slavna ona vođena od 13. 01. do 15. 02. 1663.. Nikola Zrinski podigao je veliku vojsku od kojih 25 000 vojnika i prodro duboko u turski teritorij dolinom rijeke Drave od Čakovca do Osijeka.U blizini Osijeka nalazio se znameniti Sulejmanov drveni most, u dužini od gotovo šest kilometara, kojeg je Zrinski spalio 31. 01.1663. nanjevši golemu štetu turskoj vojsci, ali ipak nije trajno uspio osloboditi ovaj dio Hrvatske od turske vlasti.
Očekujući da je taj rat konačni obračun Turske sa srednjom Europom, Leopold I. poziva u pomoć kršćanski zapad ( Njemačko Carstvo i Francusku ). U svibnju se bitka nastavila i u lipnju Turci opkoljavaju Novi Zrin, grad na utoku Mure u Dravu koji je Zrinski sagradio bez dopuštenja bečkog dvora . Vrhovni habsburški vojskovođa odlučio je ne braniti grad te su ga Turci osvojili i razrušili. Zbog takvoga ponašanja i ishoda ratnih događanja, Nikola odlazi u Beč kralju, dok brat Petar preuzima obranu Međimurja. Kralj je pod utjecajem svojih savjetnika presudio u korist svojeg vojskovođe. U znak prosvjeda Zrinski se odrekao zapovjedništva nad povjerenim mu četama.

VARŠAVSKI MIR POVOD ZAVJERI HRVATSKIH I UGARSKIH VELIKAŠA


U isto vrijeme umjesto da se progoni poražena turska vojska, carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja saveznika, dolazi u Vašvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren 10. 08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga Leopold ne objavi.
Vijest o tom tajnom miru iznenadila je kršćansku Europu. Hrvati i Mađari već su se dugo nadali da će svoja područja osloboditi od turske vlasti uz pomoć bečkog dvora. Sada su uvidjeli da to dvor ne želi što u Hrvata i Mađara povećava mržnju protiv cara, dvora i Nijemaca općenito, kao nositelja carske apsolutističke samovolje. Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda čija je sudbina ovisila o tom miru , bio je povod da se nezadovoljstvo bečkom politikom prema Hrvatima i Ugrima, stvarano još od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike te da Hrvati i Ugri sudjeluju sami u stvaranju svoje političke budućnosti. Tada su nastale mnoge brošure i leci kojima se širilo nezadovoljstvo protiv bečkog dvora ( nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca Nadaždija ).

TRAŽENJE SAVEZA S FRANCUSKOM

Da bi se suprotstavili ovakvoj nerazumnoj politici bečkog dvora, ugarski i hrvatski velikaši su se udružili i organizirali otpor pomišljajući na savez s Poljskom, Švedskom, Mletačkom Republikom i Francuskom. Za vođu urote izabrali su mudroga hrvatskoga bana Nikolu Zrinskog, koji je uglavnom stolovao u Čakovcu. Osnovna svrha i namjera ovog zajedničkog pokreta bilo je oslobođenje hrvatskih i ugarskih zemalja od strane vladavine, odnosno postizanje veće autonomije unutar Habsburške monarhije.
U pismima Luju XIV. , francuski poslanik u Beču ističe da su zavjerenici ponudili Nikoli Zrinskom čak i hrvatsko – ugarsku krunu, te navijestili želju da se obnovi ovo staro kraljevstvo, ali je on to odbio. Inače, kralj Luj XIV – Sunce, imao je vrlo visoko mišljenje o sposobnostima Nikole Zrinskog, kojega je nazivao hrabrim i snažnim vitezom. Uroti protiv bečkog dvora pridružili su se brojni viđeni ugarski i hrvatski plemići i velmože. Dakako, uz urotnike bili su i Nikolin brat Petar Zrinski, potom njegov šogor Krsto Frankopan Tržački – budući da je Petar bio oženjen njegovom sestrom Katarinom.
Osim unutarnje organiziranosti i djelovanja, urotnicima je bilo jasno da moraju potražiti i dobiti podršku drugih europskih zemalja. Stoga su najprije stupili u kontakte s Francuskom, koja je prošla stoljetne borbe s Habsburgovcima. Godine 1664. Katarina Zrinska Frankopan potajno odlazi u Veneciju gdje izvještava francuskog poslanika da su Zrinski spremni postaviti se pod protektorat kralja Luja XIV. Zrinski su voljni dići bunu, a kako u svojoj vlasti drže luku Bakar, tražili su preko svojeg drugog emisara – Petrovoga kapetana Franje Bukovačkoga - da Luj pošalje u bakarsku luku vojsku, ratne brodove i novac. Međutim, uoči ponovnoga odlaska Bukovačkoga u Veneciju došlo je do poznatog tragičnog lova u Kuršanečkom lugu u Međimurju, gdje je 18. 11. 1664. poginuo od razjarenog vepra ban Nikola Zrinski. To je bio veliki, možda presudni udarac za zavjerenike.( Po nekim podacima tvrdi se da je mučki ubijen od svoga sluge Stjepana Pake, po nagovoru bečkog dvora. Najnovija istraživanja mađarske povijesti dokazuju da je udovica Stjepana Pake, nakon njegove smrti, dobivala potporu bečkog dvora ).

POKRET PROTIV BEČKOG DVORA JE NASTAVLJEN

Urota se nastavila, ali sada pod vodstvom brata Petra Zrinskog. Političko i vojno stanje u hrvatskim i ugarskim krajevima i dalje se zaoštrava. Pritisak Beča na plemstvo sve je bezobrazniji, uz prave nalete germanizacije, najviše vidljive u činovničkom- kadrovskom smislu. U dodjeljivanju raznih funkcija i časti, Beč se sve više orijentira na Austrijance i Nijemce, a zapostavlja domaće velikaše. To se osobito odnosi na obitelji urotnika, pogotovo Zrinskih i Frankopana. Tako je Petar Zrinski očekivao da će biti imenovan generalom u Karlovcu, a Krsto Frankopan senjskim kapetanom. Ali na taj položaj Beč je imenovao Nijemce.
Iako su i ovi osobni trenuci utjecali na nezadovoljstvo velikaša, ne može se reći da su samo povrijeđene ambicije bile vodilje i razlog urote, jer svi povijesni elementi govore da su razlozi bili daleko širi – ponajprije nastojanje da Mađarska i Hrvatska dobiju slobodu. Zrinski i Frankopani pripadali su umnom i naprednom sloju velikaša..
U pripremama Petar Zrinski je računao i na oružanu pomoć kmetova s velikaških imanja, kojima je planirao kao nagradu za protjerivanje Nijemaca dati slobodu. Bila bi to, da se ostvarila, preteča ukidanja kmetstva na ovim našim prostorima, do čega je došlo tek u vrijeme bana Josipa Jelačića 1848.
Događaji, međutim, nisu išli na ruku nurotnicima. Kada je umro vođa urotnika u Mađarskoj naglo slabi urota u toj zemlji, tako da Zrinski i Frankopani ostaju gotovo usamljeni.U daljnjem kontaktu s Lujem XIV, Petar doživljava nova razočaranja, pariški mu dvor okreće zauvijek leđa.To je i logično ako se zna da je Luj potajno sklopio dogovor s bečkim kraljem Leopoldom oko podjele španjolske baštine. Urotnici su se tada obratili Veneciji, ali i tamo su bili odbijeni. Okreću se zatim kraljevini Poljskoj, međutim novi kralj vodi neutralnu politiku i prema Beču i Parizu. Prema tome sa svih strana putevi su bili zatvoreni.
Na taj način izigran i neshvaćen Petar Zrinski bio je još osamljeniji, a uz to ciljeve urote napuštalo je sve više velikaša i u samoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Na nagovor svog kapetana razmišlja i o mogućnosti nagodbe i potpore od strane Turske.Time je bio prisiljen i obratiti se svom najvećem neprijatelju. Kako je inače imao dozvolu dvora da pismeno kontaktira s Turcima, jer se nalazio na samoj granici, Petar tu mogućnost pokušava iskoristiti za ciljeve urote.

PETAR ZRINSKI POSTAJE HRVATSKI BAN

U Zagrebu, na Markovu trgu, 05.11.1668. imenovan je banom. Ali, to je bio sastavni dio igre dvora oko zatiranja urote. U međuvremenu, nakon razgovora Petrovog izaslanika u Solunu sa sultanom Muhamedom IV – urotnici su mislili da je dogovor s Turskom gotova stvar. Naime, uvjeti su bili slijedeći :
Ugarska i Hrvatska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12 000 talira, sultan mora čuvati i braniti staru slobodu i autonomiju Ugarske i Hrvatske.
U sultanovo ime, Hrvatskom i Ugarskom vladat će ban Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumiranju njegova koljena Ugarska i Hrvatska same odabiru vladajuću dinastiju, što sultan samo potvrđuje.Zrinskom će pomagati budimski paša sa 30 000 vojnika, a ako ustreba i cijela turska vojska.Gradove koje bi u budućim ratovima osvojila turska vojska, predat će na upravu Mađarima i Hrvatima

Međutim, veliki vezir nije bio za takav dogovor, gledajući prvenstveno svoje interese i naslućujući mogućnost daljnjeg turskog prodora na zapad. Svoje mišljenje nije otvoreno prenio izaslaniku, nego mu je izjavio da će Petar konačan odgovor dobiti uskoro preko bosanskog paše.Nestrpljiv Petar shvatio je dogovor kao konačan, započeo je i konkretne oružane pripreme za pobunu protiv Beča, a to je označilo ujedno i kraj urote. To prije, što je Beč izdajom odmah saznao za pregovore i mogućnost sporazuma između Turske i Zrinskog.
Kmetovi u Hrvatskom primorju i u Gorskom kotaru počeli su se naoružavati. Šalju se poruke i u Mađarsku da i tamo započnu pripreme za ustanak. 20. 02. 1670. Krsto Frankopan ujahao je s konjanicima u Zagreb i na Markovu trgu pozvao građane da se pridruže Zrinskome. Gričani su oduševljeno prihvatili taj rodoljubni poziv, dok se Kaptol uglavnom usprotivio sukobu s Bečom uvidjevši da urotnici nemaju dovoljno snage za uspjeh. Kako Zrinski nije tokom priprema dobio nikakav definitivni odgovor Turske, niti bilo kakvu pomoć s te strane, uvjerio se da ga je i Carigrad ostavio na cjedilu. Uvidjevši da je urota osuđena na neuspjeh, pokušao se izmiriti s carem i spasiti urotnike i druge nedužne ljude. Kao emisara u Beč je poslao zagrebačkog biskupa Martina Borkovića.
Austrijski dvor radi užurbano. Trebalo je pridobiti većinu hrvatskog i mađarskog plemstva i uništiti Zrinske, Frankopane i ostale urotnike. Carski ministri u Beču 27. 03. 1670. ocjenjuju prijedlog Petra Zrinskog za pregovore s carem nemogućimi kao » plod njegove oholosti i samohleplja «. Ispitavši stvarnu situaciju i oslabljenu podršku uroti, carski dvor oholo donosi redom i ostale odluke, koje su stavile povijesnu točku na jednu slavnu i rodoljubnu urotu. Carski Beč 30. 03. obznanjuje posebnim proglasom da je » GROF PETAR ZRINSKI POSTAL NEVERNIK NAŠE KRUNE « . Zato je skinut s banske časti, svi posjedi Zrinski i Frankopana se zapljenjuju, a glava Petrova ucijenjena je na 50 000 forinti.
Za novog hrvatskog bana imenovan je Petrov protivnik Nikola Erdody, a za upravitelja zagrebački biskup Martin Borković.
Petar, međutim, nije saznao za ovu odluku i ucjenu. Još oklijeva i čeka u Čakovcu. Odgovora iz Beča nema. Tek 02. 04. stiže mu pismo jezuita Marka Forstalla, Petrova prijatelja, koji mu iz Beča, pod utjecajem Leopoldovih prijatelja, piše : » Svi razboriti muževi i vaši prijatelji slute da će stvar žalosno završiti. Od saveza s Turcima nije ništa očekivati, jer porta uvjerava cara da ne misli na prekršaj mira, a on je vrlo dobro pripremljen. Prijatelji savjetuju vam da se caru predate bez ikakva uvjeta, na samu carevu riječ, pa da će vas on nekako nagraditi « . Spretni carevi političari formulirali su u Beču i parolu da do izmirenja treba doći i da se ono ima obaviti za dobro domovine i crkve, te su time stvorili takvu klimu u kojoj se vjerovalo da se Petru ništa neće dogoditi ako dođe u Beč. U proglasima je također naglašeno da će car oprostiti grijehe svima onima koji se na vrijeme osvijeste i obrate.

POSLJEDNJE PUTOVANJE U BEČ


Nastupili su teški i tužni dani za Hrvatsku, urotu, za Zrinske i Frankopane. Uviđavši nemoć urote i izdaju, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan na Uskrs, 07. 04. 1670. caru Leopoldu pišu odvojena pisma i mole za oprost. Na kraju duboko razočarani Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan donose odluku o skorom putovanju u Beč.O svojoj odluci Petar obavještava cara posebnim pismom upućenim iz Čakovca 07. 04., a kao jamca za svoju vjernost šalje u Beč svojega sina jedinca Ivana Antuna. Pošto je već saznao da carska vojska iz Štajerske kreće prema Čakovcu, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlučiše da 13. 04. Krenu u Beč. Tužan i dirljiv bio je oproštaj Petra i žene Katarine na stepenicama vanjske zgrade čakovačke tvrđave. Sa svojom sestrom oprostio se i Krsto Frankopan. Zadnje Petrove riječi na rastanku bile su : » Bog te čuvao ! « . Petar i Krsto uz malu pratnju od dvadesetak konjanika stigoše u Beč 18. 04. 1670. , te su uskoro zatim uhićeni .
U Međimurju i na svim drugim imanjima Zrinskih odmah je započela neviđena pljačka i odmazda. Mržnja nekih velikaša, pogotovo njemačkih te vojne kamarile Vojne krajine bila je ogromna. Pljačka je bila tako temeljita da kasnije formirana dvorska komisija , koja je trebala provesti službenu pljenidbu, praktički nije imala što popisati. General Spankau hapsi Katarinu Zrinsku – Frankopan i odvodi je u tamnicu u Graz, gdje je od tuge poludjela i umrla u najvećoj bijedi 16. 11.1673. godine.
Da ne bi odmah izazvali ostale pristalice, naročito Petrova zeta Franju Rakoczyja ( oženjenog Petrovom kćerkom Jelenom ), jednog od glavnih zavjerenika u Mađarskoj, dogovorili su se u Beču da će ispočetka razmjerno lijepo postupati s Petrom i Krstom. Međutim, Petru je sve to udvarno ponašanje govorilo da se priprema tragičan završetak. i doista, 26. 06. 1670. godine započela je službena istraga, koja je trajala gotovo godinu dana. Time je pogažena carska riječ i obećanje, a dokazana dvorska sila i prijevara. Prema tadašnjim ustavnim odredbama, hrvatskim velikašima mogao je suditi samo ugarsko – hrvatski sabor. Na temelju istrage državni odvjetnik pokrenuo je 20. 09.1670. protiv Petra i Krste redovnu parnicu i sud, a u međuvremenu su hrvatski junaci 06. 09. 1670. kočijama i u pratnji konjaništva prebačeni u Bečko Novo Mjesto i zatvoreni u tamošnju tvrđavu.

U BEČKOM NOVOM MJESTU

Na zasjedanju 11. 04. 1671. sud je izrekao smrtnu osudu Frankopanu, zato što nije prijavio savez Petra i Turske, što je vrijeđao carsko oružje i cijeli njemački narod te iznio buntovne ideje i vrijeđao kralja.
18. 04. 1671. u raspravi o Petrovoj krivici spomenuta su sva djela i zaključeno je da je » najglavniji, najpogibeljniji i najškodljiviji « i zbog toga što je htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo – vladar Hrvatske. Isti dan mu se izriče i smrtna presuda.
Uzaludni su bili protesti i obrana, jer carski je sud 18. 04. 1671.godine donio odluku da se » buntovnicima najprije odsiječe desna ruka, a potom i glava « . Ovu presudu potvrdio je 25. 04. 1671. i osobno car Leopold I., pomilovavši neposredno pred smaknuće da se osuđenicima ne sijeku ruke. Na tako strogu presudu iz svih krajeva Europe stigli su protesti i molbe, iz one iste Europe koja je klicala Zrinskim i Frankopanima zbog pobjeda nad Turcima, ali im ujedno i okrenula leđa kad su se borili za prava svojih naroda.
Dan prije smaknuća, 29.04. 1671.,posljednji put u tamnici sastali su se na oproštaj Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Istoga dana osuđenici su pisali i svoja oproštajna pisma. Petar Zrinski napisao je pismo svojoj supruzi Katarini, za koje se opravdano kaže da je jedan » od najpotresnijih tekstova « koji su ikada nastali na hrvatskom jeziku.Ovo pismo ima i dodatno značenje – svjedočenje o tragediji jedne obitelji kroz čiju se sudbinu prelama sudbina naroda.


Ceremonijal smaknuća zbio se 30. 04. 1671. u 9 sati prije podne,pred gradskom oružarnicom u bečkom Novom Mjestu.Pale su tako dvije velikaške glave i time je presječena povijesna i ljudska nit dviju velikaških loza, koje su šest stoljeća ostavile dubok trag u razvoju Hrvatske. Petru zrinskom bilo je 50, a Frani Krsti Frankopanu 30 godina. Istoga dana pale su i glave ostalih uhićenih buntovnika i zavjerenika ,boraca za slobodu svojega naroda. Sin Petra zrinskog , Ivan, umro je u tamnici u Grazu, u tvrđavi Schlossberg, 11. 11. 1703. ,a Adam, sin Petrova brata Nikole Zrinskoga ,poginuo je u slavnoj bici kod Slankamena 19. 08. 1691. godine Jelena Zrinski ,Petrova kći,pošla je u progonstvo u Malu Aziju, a njezin sin Franjo podigao je kasnije veliku bunu protiv kralja Leopolda . Ipak je bio preslab da ostvari san o samostalnosti Ugarske ,odlazi u progonstvo u Tursku gdje je i umro.
Kosti hrvatskih junaka, čije je pogubljenje tako krvavo označilo završetak slobodarske Urote više ne leže na groblju u Bečkom novom Mjestu .Ondje su se nalazila dokraja prvog svjetskoga rata ,kamo su hodočastili brojni rodoljubivi Hrvati.Prijenos njihovih kostiju u domovinu , u Zagreb, organizirala je Družba braće hrvatskoga zmaja i to tjekom 1919.I na usputnim željezničkim postajama , pogotovo u Zagrebu, odvijale su se masovne i nezaboravne svečanosti.U Zagrebu je 28. 04. 1919. bilo najsvečanije.Posmrtne ostatke uz mnoštvo građana dočekali su predstavnici javnog, političkog, kulturnog i znanstvenog života Hrvatske .

ODJEK ZRINSKO FRANKOPANSKOG POKRETA

Zrinski i Frankopani su jedni od onih kamena graditelja i međaša, bez kojih bi hrvatska povijest bila ozbiljno umanjena. Bili su velikani na gospodarskom i političkom polju, u vječnoj borbi s Turcima i za samostalnost Hrvatske, ali njihov je i izuzetno velik doprinos kulturi i kulturnom životu 17. stoljeća u ovom dijelu Europe. Hrvatska književnost, umjetnost i kultura toga doba ne mogu se zamisliti bez vrijednoga doprinosa članova obitelji Zrinskih i Frankopana.Svojim djelima i životom bili su neprestana inspiracija brojnim stvarateljima u književnosti, glazbi i likovnim umjetnostima. I u 20. stoljeću zrinsko –frankopanska epopeja ima i nadalje u hrvatskoj književnosti odraza i poriva. Najpoznatije je djelo opera » Nikola Šubić Zrinski « Ivana plemenitog Zajca.Velike i rodoljubive su poruke i pouke života .Možda je ključna poruka koju je uputila Katarina svom sinu Ivanu : » Nas su satrli, ali Hrvatsku satrti neće «. Kao sablasti obilazit ćemo poslije smrti rođenom zemljom i nećemo prije mira naći, dok Hrvatska ne bude opet Hrvatskom.
Pošteno su, uistinu, živjeli Petar i Fran. Pošteno se borili i junački poginuli. Narod ih nije zaboravio. A to je sigurno znao Fran Krsto Frankopan, izrekavši velike riječi:

» NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO « .

Oproštajno pismo bana Petra Zrinskog ženi Katarini



Moje drago serce!

Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati.
Polag Božjega dokoncenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i
tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga
serceno prošcenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od
tebe jedan vekuvecni valete, tebe proseci, ako sam te u cem
zbuntuval, ali ti se cem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripavan, niti se plašim. Ja
se ufam u Boga vsemogucega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se
tulikajše mene hoce smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu
sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem
tronušem u dike vekivecne sastanemo. Vece ništar ne znam ti pisati,
niti za sina, niti za druga dokoncanja našega siromaštva. Ja sam vse
na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako
moralo biti.

V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila
meseca, o sedme ore pod vecer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s
mojum kcerju Aurorum Veronikum blagoslovi.

Grof Zrinski Petar


burkati: uznemiravati; valete: zbogom; zbuntuval: uvrijedio; sin:
Ivan Antun (1651.1703), koji je 1683. optužen zbog veleizdaje i do
smrti utamnicen.

FRAN KRSTO FRANKOPAN
Rođen: 4. oľujka 1643. u Karlovcu
Ubijen: 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu
Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, rodio se u
Karlovcu prema nekim izvorima 4. oľujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na
ąkolovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u
konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u
isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.
Radi nastavka ąkolovanja i odgoja odlazi u Italiju. Studirajući talijansku
poeziju upoznao je uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oľenio.
Vrativąi se u domovinu poąao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je
sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca.
S prijateljem Petrom Zrinskim, muľem svoje sestre Katarine, borio se za
samostalnost Hrvatske, ąto je protumačeno kao zavjera te su njih dvojica uhićeni
i utamničeni u Bečkom Novom Mjestu. Pogubljeni su 30. travnja 1671. odsijecanjem
glave.
Krsto Frankopan ostavio je vrijedan knjiľevni opus, zbirku lirike pod nazivom
Gartlic za čas kratiti. Pjesme su pisane u duhu talijanske poezije sedamnaestoga
stoljeća. Ta intimna poezija, uglavnom nastala u vrijeme tamnovanja, ističe
osjećaj časti i poątenja, teľnju za slobodom, preziranje ropstva te vjeru u
pobjedu pravde.

Zrinsko-frankopanska urota


God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod
sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego
je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci
bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor
s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što
su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom
onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo
druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare
svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s
bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora
o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne
pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664.,
njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.


Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom
Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo
njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim
vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski
palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno
raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote.


Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i
apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane
obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući
izdajom iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage
u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i
pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy
i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i
Ugarske, te čitave Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj
ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je već god. 1671.
prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Kasnije su bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili
dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i
neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju
najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše
cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u
Hrvatskoj." God. 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli
kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste
Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke
prenijeli i sahranili u zagrebačku katedralu. Na njihovom
grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste
Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".

Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mlađi
brat Petar, ali službeno tek god. 1668. zbog raznoraznih političkih
kalkulacija bečkog dvora. Petar Zrinski je također bio veliki ratnik
koji se je proslavio u mnogim bitkama, a osobito; kad je s 300
hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1 400
vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i
njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak,
najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva
i strašilom Turaka".
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom
nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola,
pa se je tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666.
umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny,
hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog različitih ideja i
načina vođenja urote.
Ubrzo je i bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne
mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom
iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdajom iz urotničkih redova.
Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja
1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto
Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i
zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Nakon toga su
bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili dvije najslavnije
obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik
zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta.
Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade
njegov rod u Hrvatskoj."
Zrinsko-Frankopanska urota
30. travnja - 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pod krvnikovim
mačem pale su glave hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste
Frankopana , vođa neuspjele protuhabsburške urote. Neposredan povod
za urotu, koju su pripremali hrvatski i mađarski velikaši, bio je
Vašvarski mir, što ga je na štetu vlastitih zemalja potpisao s
Turcima car Leopold I.
Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske
težnje habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i
mađarskog plemstva. Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u
Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su
morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj pa čak i u
Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici
nisu im pomogli. Poslije iznenadne smrti Nikole Zrinskoga ta
nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad
je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak. Car Leopold
I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom
pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula
zloglasne tamnice u Bečkom Novom Mjestu.
Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti samo -
smrt. 18. travnja 1671. Zrinski i Frankopan osuđeni su zbog uvrede
kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i
glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji put su se
sastali i oprostili. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkom
Novom Mjestu zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska.
Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku.
Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su
plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.
Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana desetljećima su
ležala pokopana u Bečkom Novom Mjestu sve dok 30. travnja 1919. nisu
prenesena i pokopana u Zagrebačkoj katedrali.

30. travnja - 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pod krvnikovim mačem pale su
glave hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana , vođa
neuspjele protuhabsburąke urote. Neposredan povod za urotu, koju su pripremali
hrvatski i mađarski velikaąi, bio je Vaąvarski mir, ąto ga je na ątetu vlastitih
zemalja potpisao s Turcima car Leopold I.
Istodobno, sve su viąe jačale centralističke i germanizatorske teľnje
habsburgovaca na ątetu staleąkog poloľaja hrvatskog i mađarskog plemstva.
Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc
Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali traľiti pomoć izvan zemlje: u
Francuskoj, Poljskoj pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni
austrijski protivnici nisu im pomogli. Poslije iznenadne smrti Nikole Zrinskoga
ta nevjeąto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran
Krsto Frankopan počeo spremati oruľani ustanak. Car Leopold I. doveo je hrvatske
velikaąe godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi
i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkom Novom Mjestu.
Optuľba je bila tako vjeąto sročena da je osuda mogla glasiti samo - smrt. 18.
travnja 1671. Zrinski i Frankopan osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje
na straąnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica
velikaąa posljednji put su se sastali i oprostili. 30. travnja 1671. sva su
gradska vrata u Bečkom Novom Mjestu zatvorena, a stratiąte je okruľila naoruľana
vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproątena kazna odsijecanja ruku.
Prije smaknuća dvojice velikaąa, kao i njihove obitelji, liąeni su plemstva, a
njihova imanja zaplijenila je drľava.
Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana desetljećima su leľala pokopana u
Bečkom Novom Mjestu sve dok 30. travnja 1919. nisu prenesena i pokopana u
Zagrebačkoj katedrali.

27. prosinca - Grof Nikola Zrinski, hrvatski vojskovođa i ban, rodio se 1.
svibnja 1620. u Čakovcu. Zajedno s mlađim bratom Petrom učio je humanističke
znanosti u Grazu, a zatim retoričke znanosti u slovačkoj Trnavi.
Nakon punoljetnosti braća su svoje posjede podijelila na jednake dijelove,
zadrľavąi suvlasniątvo u Čakovcu i Ozlju. Nikola je uglavnom boravio u Čakovcu i
ondje uspostavio vrlo tijesne veze s mađarskim plemstvom. Svjestan svoje
pripadnosti hrvatskome narodu, a kao ban sluľio se i hrvatskim jezikom, ipak je
postao istaknuti mađarski pjesnik i prozni pisac. Zauzimao se za stvaranje
domaće stajaće vojske, prema ąvedskom uzoru, koja bi sama mogla osloboditi
zemlju od Turaka. Godine 1646. sudjelovao je, na kraljev zahtjev, u zavrąnim
bitkama Tridesetogodiąnjeg rata i bio za hrabrost odlikovan naslovom generala
sviju hrvatskih četa.
Već je 27. prosinca 1647. postavljen za hrvatskoga bana, a 14. siječnja 1649.
ustoličen u Hrvatskome saboru. Nadajući se skorom ratu, 1661. izgradio je na
utoku Mure u Dravu tvrđavu Novi Zrinj. Za rata se, od 1663. do 1664., istaknuo
kad je kraj Osijeka spalio znameniti most cara Sulejmana Drugog. To je pronijelo
njegovo ime ąirom Europe te mu je francuski kralj Louis XIV. poslao na dar
10.000 talira.
Međutim, stalni sukobi oko vođenja ratnih operacija doveli su do razaranja Novog
Zrinja. Taj je događaj snaľno djelovao na Nikolu te se s joą većom odlučnoąću
uključio u potajnu djelatnost svoga brata Petra i njegove ľene Katarine. Postao
je srediąnjom osobom u uroti protiv austrijskog cara Leopolda Prvog, ali prije
nego ąto je uspio razviti veću djelatnost smrtno je stradao od razjarenog vepra
u lovu 18. studenoga 1664. kod Kurąeničkog luga u Međimurju. Ostalo je, međutim,
zauvijek pitanje: Je li stradao baą od vepra?!