Web edukacija za roditelje-o nasilju u školi

Dečki uz sedmog razreda su se potukli. Razlog je bio vrlo jednostavan, jedna simpatija. Gubitnik u ovom dvoboju, da bi povratio čast zove prijatelje srednjoškolce u pomoć da riješe stvar. Nakon riješene stvari dolazi rođak sada novo poraženog, povlači ga za kosu i viče, dokazujući mu da vrijeđanje i sila prema drugima nisu dobrodošli. Otac, najprije pobjednika, a kasnije gubitnika, dolazi u školu svađati se, vrijeđati i prijetiti svima, pokušavajući riješiti neopravdani napad na svog sina.



Ovako otprilike izgleda jedan tipičan scenario gdje učenici uz pomoć odraslijih i pametnijih pokušavaju riješiti nesuglasice i sukobe među sobom. Slične priče vjerojatno su poznate svima nama. Naravno, riječ je o nasilnom rješavanju problema.

Nasilje kao društvena pojava odavno izaziva zanimanje. Razmatrajući agresiju sa njenog negativnog aspekta (izuzevši slučajno nanošenje štete ili povrede, te nanošenje boli koje se vrši u korist osobe kao npr. kod različitih stomatoloških ili kirurških zahvata), možemo navesti sljedeću definiciju: «Polazeći sa stajališta suvremene znanstvene psihologije, mogli bismo agresivno ponašanje (odnosno agresiju) definirati kao svaku reakciju (fizičku ili verbalnu) izvedenu s namjerom da se nekom drugom nanese šteta ili povreda bilo koje vrste, bez obzira da li je ta namjera do kraja realizirana».

Pojmu agresija je po značenju najbliži pojam nasilje (eng. violence), koji je po svom značenju uži od pojma agresije, a definira se kao grubi napad na drugu osobu ili osobe, koji rezultira ozljeđivanjem ili nanošenjem fizičke štete tim osobama.

Agresivno ponašanje može se razlikovati prema uzrocima koji su ga potaknuli, kao i prema načinu ispoljavanja.Uzimajući u obzir samo ovaj drugi kriterij, možemo razlikovati verbalnu agresiju (psovanje, vikanje, prijetnje i dr.), fizičku agresiju koja se očituje manje ili više u izravnom fizičkom napadu na drugu osobu. Neki autori govore i o izravnoj (direktnoj) i neizravnoj (prenesenoj agresiji) koja se ispoljava prema supstituiranim ciljevima (osobe, neživi objekti).

Uzroci nasilja su složeni i često isprepleteni. Nasilje u školi relativno kasno je postalo predmetom interesa znanstvenika. Ono je danas poprimilo razmjere koje traže pritisak na ALARM i promišljeno, mudro djelovanje. Trendovi koje istraživači ove pojave zapažaju su slijedeći:

Ø Sve je više učenika koji svojim ponašanjem ometaju rad u razredu

Ø Djeca sve ranije pokazuju ponašanje koje otežava rad

Ø Djeca su više nasilna nego ranije, a nasilju su osobito skloni adolescenti

Ø Mnoga djeca pokazuju manjak bilo kakvog osjećaja brižnosti prema drugima ili osjećaja žaljenja zbog učinjenog

Ø Učitelji sve više učenika opisuju kao agresivne i neprijateljski raspoložene mlade osobe

Istraživanje i pojačano zanimanje za pojavu nasilja među djecom, te publiciranje radova na ovu temu, započelo je 70-ih godina u skandinavskim zemljama. U Norveškoj su javno mnjenje i stručna javnost dignuti na noge nakon tragičnih samoubojstava trojice dječaka između 10 i 14 godina, za koja se utvrdilo da su uslijedila kao posljedica maltretiranja od strane drugih učenika. Kasnije, 80-ih godina, problemom nasilja u školama počinju se baviti i stručnajci u SAD, Japanu, Australiji i dr.

Nasilje u školi ima slijedeće zajedničke elemente:

- da se radi o agresivnom činu

- postoji nesrazmjer u snazi i moći (žrtvi je teško braniti se)

- radi se o činu koji se ponavlja

- može se raditi o fizičkom zlostavljanju (udaranje, guranje, potezanje i dr.), verbalnom (nazivanje ružnim imenima, prijetnje, ismijavanje i dr.) ili indirektnom zlostavljanju (isključenje iz grupe, ogovaranje i dr.).



Zlostavljač može biti pojedinac ili grupa. Ne smatra se da se radi o zlostavljanju ukoliko se radi o učenicima podjednake snage ili moći.

Mjesta gdje se nasilje među učenicima zbiva su najčešće u samoj školi, na prostoru oko škole kao što su igrališta i sl., na putu do škole ili na odlasku kući. Neke statistike u SAD pokazuju da je godišnje preko 6 milijuna dječaka i 4 milijuna djevojčica uključeno u tučnjave na području škole, na igralištima je svakih 7 minuta napadnut neki učenik. U «kulturi oružja» svaki peti učenik pozna nekog tko nosi oružje u školu. Ubojstva djece koja su počinili drugi učenici šokirali su javnost.U istaživanjima provedenim u Norveškoj došlo se do podatka da je 15% učenika uključeno u problem nasilnik/žrtva. Podaci za druge zemlje su slični, ili veći, iako postoje znatne razlike među školama i sredinama unutar pojedine zemlje.

Tko su učenici - zlostavljači?

Karakteristika tipičnog učenika-nasilnika je njegova agresivnost prema vršnjacima, ali često i prema odraslima (učitelji, roditelji). Za dječake vrijedi da su fizički jači od ostalih, naročito od žrtava. Obično su uspješni u sportu i fizičkim igrama. Žele kontrolirati i dominirati nad drugima, zabavlja ih maltretirati i povrijediti fizički slabije. Nemaju sućuti prema svojim žrtvama.

Traže pažnju i imaju potrebu biti poštovani ali ne razlikuju poštovanje od straha. Važno im je impresionirati druge.

Nisu nesigurni i tjeskobni, iako ima pojedinaca koji su i takvi. Razdražljivi su i impulzivni, teško podnose neuspjehe. Popularnost među drugim učenicima im je prosječna do ispodprosječna i opada s uzrastom. Obično ih okružuje dvoje, troje učenika. Skloni su laži, ne mogu i neće prihvatiti odgovornost, nedostaje im empatije.

Relativno rano iskazuju i antisocijalna ponašanja, odaju se pušenju, opijanju, krađama. Postoji velika vjerojatnost da će kasnije iskazivati kriminalno ponašanje.U longitudinalnom istraživanju D. Olweusa u Norveškoj, približno 60% onih koji su bili označeni kao nasilnici u 6. do 9. razredu barem je jednom osuđivano do svoje 24. godine. Od toga je njih 35-40% osuđivano tri ili više puta.



Tko su učenici - žrtve?

Žrtve su u pravilu tjelesno slabija djeca od svojih vršnjaka (posebno vrijedi za dječake), manje su uspješni u sportovima, imaju slabiju tjelesnu koordinaciju. Bojažljivi su i nesigurni i lako postaju mete napada.

Premda su neki uspješni u školi i kreativnim aktivnostima, teže se potvrđuju. Nisu skloni nasilju, ne izazivaju druge i obično se povlače. Druga ih djeca zadirkuju, rugaju im se, omalovažavaju ih i sl. Često ih guraju, potežu, udaraju i sl. Uzimaju im i razbacuju stvari, knjige, novac.

Često su isključeni iz skupine vršnjaka, ne vole ih u grupama za igre. Dok su mlađi nalaze se u blizini učitelja ili drugih odraslih osoba.

Istraživanja su pokazala da zlostavljanje u školi može imati dugotrajne negativne efekte na žrtve. Tipične žrtve često se boje ići u školu ili na autobus, znaju se tužiti na glavobolje, trbobolje i dr. U odnosu na ostale učenike pokazuju manjak samopoštovanja, a izloženi su riziku da kasnije postanu anksiozni, depresivni, ponekad i suicidalni. Često pate u tišini, misle loše o sebi i imaju malo prijatelja. Može im biti teško ići u školu, koncentrirati se na rad.

Postoji manji broj učenika koji su istovremeno i žrtve, ali i zlostavljači. Radi se o tzv. »provokativnim žrtvama» i to su najčešće dječaci. Za njih je znakovito da su često nagle ćudi, nastoje uzvratiti na napade ali obično bez većeg uspjeha. Često su to hiperaktivni, nezreli učenici koji stvaraju napetost, imaju loše navike i sl., čime izazivaju nesklonost učitelja i drugih odraslih. Ponekad i sami zlostavljaju slabije od sebe.



S uzrastom opada broj učenika koji su izloženi nasilju. Nasilje među starijom djecom i adolescentima može poprimiti mnogo ozbiljnije oblike kao što su uporaba oružja, ubojstva (što je naročito izraženo u SAD) i uključiti napade ne samo na djecu već i na odrasle.

Imajući u vidu kasnije probleme s kojima mogu biti suočeni i nasilnici i žrtve, u svijetu se počinju razvijati i raznovrsni programi radi smanjivanja nasilja u školama. Budući da se pokazalo kako učenici mnogo manje govore odraslima o nasilju kome su izloženi nego što se mislilo, a naročito učiteljima, pošlo se od spoznaje da je osviještenost i uključenost odraslih bitna za rješavanje ovog problema. Programi ukazuju na neophodnu suradnju učenika, roditelja, škole te lokalne zajednice i državnih institucija. U mnogim zemljama krenulo se u izradu i primjenu programa prevencije nasilja u školama. Postoje različita mišljenja oko toga što treba učiniti.

U Velikoj Britaniji se radi osjećaja ugroženosti učitelja zbog nasilja u školama išlo čak tako daleko da su neke stranake predlagale u Parlamentu da se nasilnici izdvajaju u posebne odjele.

No, razumno razmišljanje dovodi nas do pitanja: Ako nasilnog učenika izbacimo iz škole, tko će dalje utjecati na njega? Nije li bolje škole pretvoriti u mjesta gdje će učiti kako kontrolirati sebe, smanjiti svoje agresivne i neprijateljske stavove i ponašanja koji vode u nasilje i pomoći žrtvama? Krajnji korak, izbacivanje iz škole, preostaje onda kad smo iscrpili, ali doista iscrpili, sve ostale.

Tužno je ali istinito da je nasilje mnogo više realnost škola nego društva. A ipak, škole ostaju najsigurnije utočište za mnogu djecu koja su svakodnevno izložena ugrožavanju svoje fizičke i psihičke dobrobiti.

Programi za prevenciju nasilja u školama


Dan Olweus u svojoj knjizi «Nasilje među djecom u školi» daje i kratak pregled programa za smanjenje nasilja u školama, gdje razmatra opće preduvjete, te mjere na razini škole, razreda i individualnoj razini.

Opći preduvjeti



Ø Osviještenost: odrasli u školi i kod kuće moraju priznati postojanje problema nasilnik/žrtva u njihovoj školi. Za razvijanje efikasnog programa prevencije nužno je prikupiti podatke o specifičnim prilikama konkretne škole.

Ø Odluka odraslih (osoblja škole i roditelja, lokalne zajednice) da će se angažirati u rješavanju problema.

Mjere na razini škole

Ukoliko je škola odlučila učiniti nešto po tom pitanju, treba upriličiti sastanak cjelokupnog školskog osoblja, predstavnika roditelja i učenika. Cilj je izrada općeg i dugoročnog plana za prevenciju nasilja u školi. Kako bi plan bio doista konkretan potrebno je ostaviti dovoljno vremena za raspravljanje i izbor mjera koje su prilagođene prilikama škole. Dobar uvid u problem može dati primjena upitnika o problemu nasilnik/žrtva.

Jedna od jednostavnijih, ali efikasnih mjera je da škola razradi plan nadzora učenika za vrijeme odmora i stanke za jelo, posebice u nekim rizičnim dijelovima škole (svlačionice, igrališta i sl.).

Obzirom da se zlostavljani učenik ne osjeća zaštićen i često je tjeskoban i ne govori o svojoj situaciji, poželjno je uvesti kontakt telefon ili kutiju za pisma, kako bi se učenici mogli anonimno javljati.

Nužno je da škola ostvari suradnju s roditeljima, koristeći što je moguće više oblika komunikacije. Roditelje treba upoznati sa situacijom i pozvati da se uključe u rad na tom problemu.

Poželjno je formiranje grupe učitelja koja bi se bavila problemom nasilja, ali i drugim problemima kao npr.komunikacije između škole i roditelja i sl.


Mjere na razini razreda

Osim pravila koja postoje na nivou škole, i u čijem bi donošenju također trebali sudjelovati učenici, važno je zajedno s djecom utvrditi i pravila koja se odnose na problem nasilničkog ponašanja u razredu. Kroz razgovore o pravilima ponašanja učenicima se jasno kazuje koja se ponašanja od njih očekuju, kako društvo gleda i reagira na one koji krše njegove norme, koje posljedice to kršenje ima za osobu, raspravljaju se i jasno imenuju ona ponašanja koja su nasilnička, potiče se emaptiju, međusobno pomaganje i podrška kako bi se zaštitili od nasilničkog ponašanja, raspravlja o pasivnom sudjelovanju u zlostavljanju, razlici između "tužakanja" i traženja pomoći i dr.

Mijenjanje cjelokupne klime u razredu kroz poticanje suradničkog učenja i zajedničkih prosocijalnih aktivnosti nezaobilazni su koraci ka sigurnijim razredima i školama.

Mjere na individualnoj razini

Ako učitelj/učiteljica sumnja ili zna da u razredu ima zlostavljanja važno je odmah razgovarati s učenikom-nasilnikom ili nasilnicima, kao i sa žrtvom. Osnovna svrha takvog razgovora s nasilnikom je naprosto prekid nasilničkog ponašanja kroz postavljanje jasnog i energičnog zahtjeva da se takvo ponašanje odmah prekine.

Cilj je poslati poruku da se nasilništvo ne prihvaća i da ćemo se pobrinuti da ono prestane, a žrtvi zajamči djelotvorna zaštitu od odmazde. Kasnije je važno obaviti razgovore s roditeljima učenika-nasilnika i učenika-žrtve. O složenosti situacije i potrebama žrtve, odnosno nasilnika ovisi u kojoj mjeri će biti potrebno uključiti i druge stručne osobe ili ustanove.



Većina stručnjaka za probleme nasilja među učenicima u školi dijeli sljedeća uvjerenja o efikasnoj prevenciji:



Strategije koje se koriste moraju biti praktične: važno je koliko su efikasne, a ne koliko su lake ili brze. Ako ne smanjuju neprijateljsko ili agresivno ponašanje ne koristiti ih!

Nije svako suprotstavljanje nasilno ili nezdravo: učenici uče kako se suprotstaviti jedino kroz isprobavanje i uče iz iskustva. Određene vrste suprotstavljanja bi trebalo ohrabrivati, umjesto kažanjavati. Djeca mogu naučiti da je u redu ako su ljuta ali i da postoje neagresivni načini kako s ljutnjom izaći na kraj.

Ključne strategije i intervencije osnivaju se na vrijednostima, a ne na nagradama i kaznama:učenici se moraju naučiti birati nenasilno ponašanje i u odsutnosti autoriteta. Dugoročne promjene se temelje na poučavanju vrijednosti kao što su sigurnost, altruizam, poštovanje i sl.

Sva ponašanja za koja želimo da ih učenici biraju i slijede moramo i sami pokazivati kao model i poučavati ih o njima: pokazati učenicima model izražavanja ljutnje, frustracije i nestrpljenja kakav želimo vidjeti kod njih. Niti jedan učenik ne može činiti ono što nikad nije vidio. Na ovaj način pokazujemo učenicima kako stvarni ljudi - mi, koriste nenasilne strategije i kako su one djelotvotne čak i onda kad se ljudi osjećaju neprijateljski raspoloženi.

Svaki učenik je dobrodošao u školi, čak i onaj koji se ne ponaša dobro: u školi ne smiju postojati marginalizirani i manje vrijedni učenici. Treba ih učiti i pokazivati im da nitko nije manje vrijedan, a prema iskazanom lošem ponašanju odnositi se kao brižni roditelji koji to nastoje ispraviti.

Svi u školi moraju biti uključeni kako u stvaranje tako i provedbu programa prevencije nasilja:nužno je sudjelovanje svih, počevši od ravnatelja, učitelja, roditelja, učenika, administrativnog i tehničkog osoblja. Bez sudjelovanja svih neće biti željenih promjena.

Neke sugestije za intervenciju u situacijama nasilničkog ponašanja učenika:



· Intervenirajte odmah, zaustavite nasilničko ponašanje čim ste ga uočili ili ste saznali za njega.

· Razgovarajte s učenikom-nasilnikom i učenikom-žrtvom odvojeno. Ukoliko je bilo uključeno više učenika, razgovarajte odvojeno sa svakim u kratkim razmacima.

· Konzultirajte se sa učiteljima i drugim osobljem škole kako bi dobili bolji uvid u problem, ukažite im na problem.

· Očekujte da će nasilnik umanjivati ili nijekati svoju odgovornost i svoj čin. Pozovite se na razredna i školska pravila ponašanja ukazujući nasilniku zašto je njegovo ponašanje neprihvatljivo. Recite mu kakvo ponašanje očekujete od njega. Recite mu koje ga sankcije očekuju, te da će roditelji biti uključeni u to.

· Uvjerite učenika - žrtvu da će biti poduzeti svi mogući daljnji koraci.

· Informirajte roditelje nasilnika i žrtve što je prije moguće.

· Uključite roditelje u i izradu plana akcije.

· Za žrtve je važno da budu uključene u grupe i situacije gdje mogu razviti prijateljstva, svoje socijalne vještine i povjerenje.

· Za nasilnike je važno da se uče novim oblicima ponašanja, u dodatku sa sankcijama. Pokazalo se uspješnim uključivanje agresivnih učenika u programe za savladavanje socijalnih vještina i poticanja empatije za druge.

· Nastavite komunicirati sa roditeljima i drugim učiteljima sve dok situacija nije jasno riješena.

· Pratite daljnje ponašanje nasilnika i sigurnost žrtve.

· Ako nasilnik ne mijenja svoje ponašanje, on je taj a ne žrtva, koji treba biti maknut iz razreda ili škole, ili uključen u neki program ili rad.



Nužno je da svaka škola učini sve kako bi se razvila u zajednicu koja aktivno pokazuje i zalaže se za humanost. Da bi to mogla svi koji rade s djecom moraju biti svjesni sljedećih gorkih činjenica:



· djeca koja su izložena nasilju vršnjaka ponekad vide samoubojstvo kao jedini izlaz

· zlostavljanje je jedno od danas najpodcjenjenijih problema u školi

· škole su glavna mjesta za zlostavljanje učenika: većina zlostavljanja učenika dešava se u školi ili blizu škole

· mnogi odrasli ne znaju za zlostavljanje pa i ne vide problem

· posljedice po mentalno zdravlje mogu biti dugotrajne kako za žrtvu tako i za nasilnika

· mnoge žrtve ne govore o zlostavljanju

· samo 25% učenika kaže da su učitelji intervenirali kad su im se potužili na maltretiranje, dok 71% učitelja vjeruje da uvijek intervenira



Davor Vidović, socijalni pedagog

(Skraćena verzija teksta preuzetog iz časopisa Dijete, škola, obitelj, br.8, svibanj 2002.)