Nasilje u školi trpi 20 % djece

Upravo zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja djece od njihovih vršnjaka, Unicef je pokrenuo kampanju "Za školu bez nasilja", koja će u prvoj fazi obuhvatiti stotinjak hrvatskih škola. No, za to su nam prijeko potrebni pomoć i razumijevanje
U ovom se programu bavimo i "bullyingom". Riječ je o svakodnevnom nasilju koje se očituje u sustavnom i namjernom ruganju, ogovaranju, izbjegavanju, pri čemu je jedno dijete žrtva drugog ili skupine djece, od čega se ne uspijeva obraniti.
Premda se u javnosti problem zlostavljane djece percipira uglavnom kao nasilje odraslih nad djecom, djeca sama problem nasilja nad sobom vrlo često primarno definiraju kao nasilje jačih i agresivnijih vršnjaka. Djecu u školi tuku i na različite načine zlostavljaju učenici i zapravo ta vrsta torture ostaje u sjeni zanimanja odraslih ili bar u sferi njihove nemoći da konstruktivno pomognu u rješavanju problema. Nemali broj djece čitavo svoje školovanje s mukom proživljavaju kao žrtve, a tim problemom zasad u Hrvatskoj sustavno se nije bavio nitko.

Nova uloga Unicefa

Međutim, s promijenjenom ulogom međunarodnih organizacija u nas, očito će i ova tema izići iz sive zone. Unicef je, naime, pokrenuo opširan svehrvatski program pod radnim sloganom "Za školu bez nasilja", a njihov ured u Zagrebu ovih dana počinje posao na pripremi i osvješćivanju javnosti za problem. Nakon toga uslijedit će prikupljanje sredstava i sa startom nove godine 2004. planira se početak provođenja aktivnosti u stotinjak hrvatskih škola, a poslije, ako bude sreće, u svima.
O novoj ulozi Unicefa u Hrvatskoj u mirnodopskim uvjetima te o programu sprječavanja nasilja među školskom djecom, razgovarali smo s Tanjom Radočaj, voditeljicom Ureda Unicefa za Hrvatsku.
— Unicef je od 1991., kada je došao u Hrvatsku, bio percipiran kao humanitarna organizacija, dakle organizacija koja dolazi izvana s namjerom da pomogne u rješavanju ovdašnjih problema. To je značilo i da sa sobom donosi i nešto novca i humanitarne pomoći. To je tako i bilo, Unicef je pružao značajnu pomoć u hrani, ogrjevu, lijekovima, školskom priboru, knjigama i slično. U drugoj polovici devedesetih postao je razvojna organizacija, organizacija koja investira u znanje, u traženje novih modela zaštite djece, ali opet sa sredstvima prikupljenim u drugim zemljama. Novi mandat se sastoji u tome da ostanemo organizacija koja promiče prava djece, koja upozorava na probleme djece i koja nudi modele za pomoć djeci skupa s Unicefovim nacionalnim partnerima, ali uz financijsku pomoć građana Hrvatske.
Na koje nacionalne partnere najviše računate?
— To je teško reći, jer svi su nam partneri važni. Bez pomoći domaćih stručnjaka ne bismo mogli raditi, trebaju nam državne institucije za jačanje javne skrbi o djeci, one skrbi za koju je država odgovorna, ali nam je također neprocjenjiva pomoć i razumijevanje medija i slavnih, poznatih osoba koje svoje ime, vrijeme i imidž žele staviti u službu Radočaj: Škola bez nasilja nije nemoguća misija, ali je nužna pomoć/Joško ŠUPIĆdjece. Konačno, potrebna nam je pomoć poslovnog sektora od kojeg očekujemo izraz solidarnosti s potrebama djece. I, da ne zaboravim, potrebna nam je podrška same djece.
Očekujete li probleme?
— Problema će, naravno, biti jer posla je više nego što ga može obaviti Unicef sam. Želim naglasiti da Unicef ne želi "preuzeti" neki posao, mi želimo razvijati partnerstvo i s drugim nevladinim organizacijama. Ako smijem sada primijetiti jedan mogući problem, rekla bih da udruge koje trenutačno rade na afirmaciji i zaštiti prava djece nisu još dobro povezane, odnosno ne surađuju dovoljno da bi bili jedna snaga u društvu koja bi mogla utjecati na politiku i javnost. Tu se, čini mi se, stvari sporo razvijaju. Vjerojatno će biti problema i kod prikupljanja sredstava za neke projekte. Ovaj program protiv nasilja među školskom djecom tiče se velikog broja ljudi pa će možda biti lakše namaknuti novac, ali mi ćemo otvarati u budućnosti i pitanja za koja znade mali broj ljudi i koja se zasad u javnosti ne zna da su problemi.

Nazovite Gibbonija radi pomoći

Čini li vam se da je sama ideja prikupljanja sredstava za humanitarne ciljeve donekle devastirana? Naime, čini mi se da bolje rezultate poluče spontane akcije, kao nedavna kad se u telefonskoj akciji za skupljanje novca za operaciju bolesne djevojčice u jedan dan skupilo zaista dosta novca, a s druge strane neki "spektakularni" koncerti uprihode tužno malo sredstava.
— Taj primjer koji ste spomenuli je sjajan primjer koji pokazuje da građani mogu i hoće pomoći onda kad im je jasno zašto pomažu i sigurno će radije pomoći kad vide da će njihov angažman imati jasne i konkretne rezultate. Znatno je teže prikupiti sredstva za manje konkretne ciljeve.
Što je Unicef motiviralo da pokrene program sprječavanja nasilja baš među djecom u školama?
— Imali smo vrlo široke konzultacije oko toga koja tema treba biti naš prioritet jer doista ima puno stvari koje se tiču djece u Hrvatskoj. Konzultirali smo i Vladine prioritete, dokumente Ujedinjenih naroda o djeci i Unicefove strateške prioritete i europske dokumente. Na posljetku smo istražili i stavove javnosti, pitajući hrvatske građane, njih tisuću koji su bili slučajno odabrani, što oni misle da je trenutačno prioritet u ovome području. Dobili smo dva identično rangirana odgovora na prvome mjestu, jedno je nasilje, a drugo kvaliteta obrazovanja. To nas je u neku ruku odredilo, a i vidjeli smo da je visoka i spremnost građana da se angažiraju na problemu nasilja dok kvalitetu obrazovanja ne prepoznaju kao svoju odgovornost. No nasilje unutar školskih zgrada izravno utječe na kvalitetu obrazovanja i na to koliko djeca dobivaju unutar sustava obrazovanja.
Kako planirate animirati škole da se uključe u ovu kampanju?
— Škole ćemo pozvati da se dragovoljno uključe. Neki su kritični prema tome pristupu pa kažu da nam se na taj način neće javiti one škole koje imaju najviše razloga za zabrinutost. Meni se, pak, čini da početak kampanje moramo graditi na pozitivnim primjerima. Ako dobijemo stotinu škola, a to nam je cilj za iduću godinu, koje su postigle sigurnost svojih učenika, onda će se i druge škole teško oduprijeti takvim pozitivnim primjerima i imat će više motivacije da nam se priključe.
Možete li usporediti hrvatske škole sa školama u drugim europskim zemljama iz kuta sigurnosti učenika?
— Pošteno je reći da se, na osnovi pokazatelja koje sada imamo, nalazimo na jednoj kritičnoj točki koju su već prošle neke zapadne zemlje. Ovo o čemu govorimo je problem razvijenih zemalja ili, preciznije, to je problem kojim se ne bave nerazvijene zemlje. Naši sadašnji podaci govore o dvadesetak posto djece koja trpe učestalo nasilje od svojih vršnjaka. To je u razini s drugim zemljama. Uglavnom se barata s 15 do 20 posto i Hrvatska je dakle tu negdje, u europskom prosjeku. Mi pojavnost nastavljamo istraživati, a ima i nekih signala koji govore da je možda problem i veći nego što se čini. Ipak, ne bi trebalo stvari preuveličavati, nego shvatiti samo da imamo problem koji imaju i druge zemlje i da nismo, kako se to ovdje voli misliti, ni najgori ni najbolji. To je problem koji se može rješavati!
I što je vaš prvi idući korak na tom putu prema školi bez nasilja?
— Osim kampanje usmjerene na senzibiliziranje javnosti u ovoj temi, moramo prionuti prikupljanju sredstava kako bismo mogli programe provesti u školama, među nastavnicima, roditeljima i djecom. Tu ćemo se obratiti građanima i gospodarstvenicima. Već sad smo otvorili jedan telefonski broj za prikupljanje sredstava i koristim prigodu da ga istaknem. Na broju 060 880 880 može se poslušati poruka o nenasilju našeg ambasadora Zlatana Stipišića Gibbonija i tako izravno sudjelovati u ovoj kampanji. Ne radi se o velikom novcu koji želimo prikupiti, to su jeftini edukativni programi, ali je velik broj škola gdje treba provesti opsežne edukativne aktivnosti s roditeljima, učiteljima i djecom. Očekujemo u barem sto škola postići da one utvrde pravila ponašanja, posljedice, način reagiranja i suradnje s drugim službama u zajednici. Kampanja počiva na nečemu što smo nazvali "sedam koraka do sigurne škole", nakon čega želimo postići kod djece osjećaj da su sigurni. To nam je najvažnije.

Put prema društvu bez nasilja

Pod nasiljem se najčešće podrazumijeva fizičko zlostavljanje. Hoće li Unicef pokušati baviti se i nešto sofisticiranijim oblicima torture u školama?
— Naravno. Unicef se u ovome programu bavi onim što je u engleskom govoru opisano kao "bullying". To je osim fizičkog nasilja i ono nasilje koje se odnosi na ruganje, ogovaranje, socijalno izbjegavanje, uhođenje, prijetnje, zločesto ogovaranje, i slično. Ono što je u toj vrsti nasilja bitno jest to da ono traje, da nije jednokratno. Tu se radi o tome da je jedno dijete učestalo žrtva drugog djeteta ili skupine djece, od čega se žrtva ne uspijeva obraniti. To je sustavno i namjerno zlostavljanje i ponižavanje što ostavlja trajne posljedice na samopoštovanje žrtve. To se svakodnevno događa u našim školama, to je pouzdano točno, a to znamo iz raznih izvora.
Škola bez nasilja, sigurna škola... Je li to preambiciozna zamisao danas i ovdje u Hrvatskoj?
— To je ostvariva zamisao. Ali to nije plan ostvariv u jednoj godini. Mi možemo graditi školu bez nasilja, one postoje, to nije nemoguća misija, premda nije laka misija. Nasilje u društvu utječe na nasilje u školama, ali s druge strane, ono što se događa u školama utječe i na društvo, ako ne kratkoročno, onda sigurno dugoročno. Šesto tisuća školske djece u Hrvatskoj podučiti životu bez nasilja i nenasilnom rješavanju konflikata, to mora imati odjeka u čitavome društvu, u današnjem i sutrašnjem društvu. Gradnja škole bez nasilja je dobar put prema društvu bez nasilja.