ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI

.
Obuhvatnim i sustavnim proučavanjem književnosti bavi se ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI.
Ona se dijeli na
• TEORIJU KNJIŽEVNOSTI (POETIKU)-¸proučava
• načine postojanja i nastajanja književnog djela
• kategorije, rodove i vrste
• jezik književnog djela
• primanje (doživljavanje i razumijevanje) književnog djela
• tumačenje i vrednovanje
• odnos književnosti i društva
• odnos književnosti prema drugim umjetnostima
• POVIJEST KNJIŽEVNOSTI proučava
• razvoj književnosti od njezinih početaka do danas
• utvrđuje posebnosti književnog razvoja u pojedinim vremenskim razdobljima (epohama, stilskim formacijama)
• KNJIŽEVNA KRITIKA prosuđuje vrijednost književnih djela.
• čitatelju otkriva književne vrijednosti i na taj način preuzima posredničku ulogu između pisca i čitatelja

ZNANOST (ili NAUKA) O KNJIŽEVNOSTI
KNJIŽEVNOST nisu samo knjige, koje za svoje zadovoljstvo ili iz nekog drugog svog interesa čekaju pojedinci u slobodnom vremenu. Književnost je značajna društvena pojava, kojoj se posvećuje velika pažnja, zbog čega je ona i predmet posebnog izučavanja. Za nju interes pokazuju različite znanosti: psihologija, sociologija, lingvistika, teorija komunikacija itd. A njoj je u potpunosti posvećena i posebna ZNANOST (ili NAUKA) O KNJJŽEVN05TL Izučavanje i tumačenje književnosti ima različne vidove, a tri se smatraju osnovnim. To su teorija knjizevnosti, historija knjizevnosti i knjizevna kritika.
TEORIJA KNJIŽEVNOSTI razmatra opću prirodu književnog stvaranja i opće osobine književnog djela kao proizvoda tog stvaranja. Ona se bavi vrstama i oblicima književnih tekstova, kao i svim posebnim postupcima kojim se strukturira književno-umjetnički tekst. Ponekad se naziva i poetika, tj. teorija poezije, pri čemu riječ "poezija" obuhvata i tzv. "lijepu književnost" ili beletristiku.
POVIJEST) KNJIŽEVNOSTI predstavlja osnovni dio književne znanosti. Pošto je književnost stvarana kroz stoljeća i pri tome se stalno mijenjala, da bismo je razumjeli, neophodno nam je znanje o kontekstu u kojem se stvarala i razvijala, kao i o promjenama kroz koje je u historiji prolazila. Povijest književnosti izučava sve ono što može baciti svjetlo na književno stvaranje u jednom vremenu i što može objasniti ne samo prilike u kojim su pisci stvarali već i načela po kojima su stvarali. Ona ispituje u kojoj mjeri su na književna djela djelovali opći društveno-historijski uvjeti, duhovna klima vremena, kulturna tradicija, opće stvaralačke težnje epohe, dodiri s drugim djelima itd. Ona vrši ta izučavanja da bi došla do što pouzdanije slike o književnosti jednog vremena, jednog naroda, ili jednog kulturnog kruga.
KNJIŽEVNA KRITIKA je najuobičajeniji način na koji pristupamo književnosti: ona se, uglavnom, bavi pojedinim književnim djelima, čita ih, ocjenjuje i tumači. U tom smislu ona služi kao spona između književnog djela i njegovih čitatelja. Grčka riječ kritika znači ocjenjivanje, prosuđivanje pa tako i književna kritika, u osnovi, znači procjenu književnog djela kao teksta određene vrste. Ta procjena može biti estetska (koja daje ocjenu umjetničke vrijednosti djela), idejna (koja sudi o idejnim značenjima djela), etička (koja sudi o moralnom stavu djela), didaktička (koja procjenjuje upotrebljivost djela u odgoju i obrazovanju mladih). Međutim, samoj prirodi književnog djela najprimjerenija je ona kritika koja svoj pristup prilagodava unutarnjim svojstvima samog djela (tzv. imanentna kritika, ili "unutrašnji pristup"). Takva kritika ne insistira toliko na ocjeni djela koliko na njegovom tumačenju (tzv. metoda interpretacije). A to tumačenje teži otkrivanju dubljih značenja djela i prepoznavanju načina na koji su ta značenja umjetnički "proizvedena". Ako se bavi književnim djelima iz prošlosti, ona nastoji uspostaviti onaj smisao djela koji je relevantan za suvremenog čitatelja. Drugim riječima, ona nastoji prepoznati žive vrijednosti književnog djela, tj. onaj njegov smisao po kojem ono traje kao živa čovjekova svijest o svijetu u kojem i mi danas živimo.