Ilirizam i Hrvatski Narodni Preporod

-
Ilirizam –
hrvatski romantizam


-
Traje od 1830.
– 1860. g.


-
Povijesni događaji:
Smrt Josipa II, Mađarizacija Hrvatske


-
Društveni
uvjeti: rascjepkana i zaostala Hrvatska


-
Začetnici
ilirizma su mladi intelektualci školovani u Beču i Pešti, domoljubno i
sveslavenski orijentirani, vođeni krajnjim ciljem ujedinjenja svih slavena


-
Ilirci
smatraju svojom prvom zadaćom buđenje domoljublja i nacionalne svijesti te
kulturno i jezično ujedinjenje hrvata


-
Početak HNP-a
je poziv biskupa Maksimilijana Vrhovca da se prikuplja narodno blago


-
Ilirizam je
bio pokret u okviru HNP-a i traje od 1830. kada Ljudevit Gaj objavljuje Kratku osnovu Horvatsko-slavenskoga
pravopisanja do 1843. kada je zabranjeno ilirsko ime


-
Cijeli
ilirizam trajao je 13 godina


-
Trojicu pisaca
možemo izdvojiti i približiti europskom romantizmu: Mažuranić, Vraz, Preradović


-
Razdoblje
preporodne književnosti započelo je i završilo sa Danicom


-
Iako su bili
pokrenuti još neki listovi u Danicinim izdanjima može se najpotpunije pratiti
duh preporodne književnosti. Danica je podizala narod i budila svijest o
njegovoj veličini te slavnoj prošlosti.


-
Pjesništvo


o Najpoznatiji pisci bili su ilirci, a osnovna crta
poezije – domoljublje


o Najčešći oblici bili su budnice i davorije; prvom
budnicom smatra se Gajeva pjesma Horvatov
sloga i zjedinjenje


o Iza pojave Đulabija nastala je gotovo poplava ljubavne
lirike; posebno se ističe PRERADOVIĆEVA lirika.


o Osim domoljubnih i ljubavnih tema javljaju se i
religiozni sadržaji


-
Drame, novele i romani


o U to doba u Zagrebu je radilo njemačko kazalište, a
hrvatski su pisci htjeli omogućiti i hrvatske kazališne predstave; uglavnom su
bili prijevodi ili prerade već postojećih drama


-
Čitaonice


o Niču u gotovo svim većim gradovima; tamo niče
zamisao o Matici ilirskoj; svaki
član čitaonice obvezao se da će kupiti bar jedan primjerak svake nove knjige
koju odbor preporuči


-
Gašenje ilirskog pokreta


o Među pristašama ilirizma nakon desetak godina
djelovanja nastaje raskol. Vraz, Vukotinović, Rakovac pokreću 1842. časopis
„Kolo“ s izrazitim književnim karakterom. Tada se već mnogi okreću od ideje
ilirizma. Smatraju da Gaj previše naglašava politički karakter pokreta, a oni
drže da treba biti kulturno-književnog karaktera, hrvatske orjentacije. 1843.
zabranjeno je ilirsko ime. Gaj vraća svom listu ime Narodne Novine.


o 2. 5. 1843. Ivan Kukuljević je u Saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku


-
Predstavnici


o Ljudevit
Gaj, ideolog i vođa iliraca


§
1830.
objavljuje „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“


§
1835. pokreće
novine „Novine Horvatske“ sa književno zabavnim dijelom „Danica Horvatska,
Slavonska i Dalmatinska“


§
1836. novine mijenjaju
ime u „Ilirske Narodne Novine“ i „Danica Ilirska“


§
1843. Gaj
mijenja ime novina u „Narodne Novine“ i „Danica horvatska, slavonska i
dalmatinska.“


-
Lirika


o Petar
Preradović


§
Rođen u
Grabrovnici, išao na akademiju u Bečki Neustadt, kroz svih osam godina bio prvi
u klasi


§
Napisao
„Pervenci“, „Nove pjesme“, obrađivali djelo „Putnik“


o Stanko
Vraz


§
Gorljivi
ilirac, slovenac rodom, pravim imenom JAKOB FRASS, jedini pisac u Demetera ne
hrvatskog podrijetla. Bio je urednik Danice, najobrazovaniji među ilircima, znao
gotovo sve europske jezike; Djela: „Đulabije“, „Glasi iz dubrave žeravinske“,
„Gusle i tambura“, „Narodne pjesni ilirske“


-
Epika


o Ivan
Mažuranić


§
Rodom iz Novog
Vinodola, završio studij prava, postaje hrvatski ban


§
Smrt Smail Age Čengića – ep, 1134 stiha, pet pjevanja (Agovanje, Noćnik,
Četa, Harač, Kob)


-
Drama


o Ivan
Kukuljević Sakcinski


§
Prva drama
hrvatske književnosti „Juran i Sofija“


-
Diskurzivni oblici


o Matija
Mažuranić


§
Putopis
„Pogled u Bosnu“; mlađi brat Ivana Mažuranića, završio kovački zanat, mnogo je
putovao


o Stanko
Vraz


-
Ostali


o Pavao
Štoos


§
Svećenik, pred
smrt postavljen za kanonika, vrlo obrazovan, znao nekoliko jezika, pisao na
kajkavskom i štokavskom narječju, najčešće alegorije


§
Kip Domovine vu početku leta 1831.


·
Oslikava
stanje u svojoj domovini, kritičan


·
Kritizira što
se sramimo svog naroda, pokušavamo zaboraviti svoj jezik, ne brinemo za
domovinu

LJUDEVIT GAJ


Hrvatski preporoditelj, književnik, političar (zastupnik
u Hrvatskom Saboru) te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda.
Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini. Još u ranoj mladosti pisao je
pjesme, pretežito na njemačkom jeziku, a već 1826. godine u Karlovcu mu je
objavljena knjižica Die Schlösser bei Krapina. Djelo također predstavlja
historijat krapinskog starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje
djelo Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u
kojem je iznio prijedlog pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se
svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio
na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke
znakove (č, š i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom.
U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Godine 1833.
napisao je pjesmu Još Hrvatska ni propala. Dvije godine kasnije (1835.)
pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske)
s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska
(od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog
razdoblja. Godine 1835., točnije 5. prosinca te godine, objavio je proglas o
napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvaćanju štokavštine
i novog pravopisa. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i
štokavskim narječjem.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva
preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Godine 1843. vlasti su zabranile
upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. A poslije afere
oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša
Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.)
Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i
osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846.
Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića. U
Zagrebu je utemeljio tiskaru. Osnovao je Narodnu (prije Ilirsku) stranku.
Napisao je pjesmu Još Hrvatska ni propala koja je postala narodna
preporodna budnica. Gaj je umro povučen i razočaran 20. travnja 1872. godine u
Zagrebu u 63-oj godini života.

1. Ilirizam
i gaj u novinarstvu


Razdoblje preporoda traje od
1835. – 1860. Uz njegovo ime vezano je masovno novinarstvo. Njegova se
djelatnost svodi na 2 plana: 1. borbe za standardizaciju gramatike i pravopisa
i 2. omasovljenje novina radi promidžbe hrvatskog narodnog preporoda. Za
vrijeme studija u Grazu upoznao se s rototiskom i masovnim dnevnim novinama.
Kao ilirac shvatio je da se ne može podizati narodna svijest bez tiska. Gaj je
1830. izdao «Kratku osnovu…» i pokušava ga nametnuti osjećajima patriotizma. To
postaje model hrvatskog pravopisa. 1832. pokušava dobiti dozvolu za «Danica
horvacka, slavonska i dalmatinska», ali ne uspijeva. No ponovno sam odlazi u
Beč isposlovati novine. Tu ideju je podržavao prijatelj Vlašić koji mu ugovara
sasanak kod cara, tek na intervenciju Franje II. je dobio dopuštenje. Isticao
je da će te novine dati zemlji staroj dušu novu. Počele su pripreme, unajmiti
stan, koštat će oko 7 forinti pretplata. No, novine su se počele izdavati na
starom pravopisu. S njim surađuju: Dragutin Ratkovec, Ljudevit Vukotinović,
Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić, Pavao Stoss. Stvorio se konačni proglas: po
prvi puta pozivaju se svi Južni Slaveni u jedno kolo. Objavljeno je da će
počekom 1835. početi izlaziti «Narodne novine» razdijeljene na dvije strane:
«Novine Horvacke» i «Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka». Prva strana
donosit će najnovije političke vijesti.
Izlazit će 2 puta jedno na pola arka. U listu će biti i «Obznanitelj». Problem
za razvoj lista su slabe prometne veze. Prvi broj izlazi 6.1.1835., a Danice
10.1. Ljudevit Jelačić ih je uputio u novinarski rad. Do 1842. u novinama su
većinom izvadci iz strane štampe za to je zadužen Dragutin Ratkovec. Počeli su
dolaziti i dopisi iz krajine. Bile su bez programskog članka kako bi bile
politički bezbojne. Politika se zao sklonila u Danicu. Ona postaje glavno
sredstvo širenja ideje preporoda. Pa se u iznosi: «Narod bez narodnosti jest
tijelo bez kosti.» U paraboli «Voz naroda» je zakukuljio ideju budućeg rada.
Novine se šire po Hrvatskoj, a J. Drašković im savjetuje da pređu na
štokavštinu. Od 6. mj. Ide po novom pravopisu. 1836. izlaze pod ilirskim
imenom. S člankom «Društvo prijatelja
narodne izobraženosti ilirske» prvi put je u hrvatskoj pokrenuto
organiziranje kulturnog rada. Osniva s Draškovićem i narodnu čitaonicu. Dolaze
u redakciju: Šulek i Demetar. Novine su pridonijele stvaranju narodne stranke.
1856. novine mora predati Demetru. Udario je temelj modernom hrvatskom
novinarstvu.


2. 3
problema gaja kod pokretanja novina

• pitanje
  bilo je kojim jezikom valja pisati novine da zahvate i dalje od zagrebačke
  kajkavske okolice. Već prije se o tom pitanju raspravljalo. Ivan Derskos se zalaže za
  govor Dalmacije. Janko Drašković isto za štokavštinu.
  
• Pojavila
  se još jedna poteškoća. Oduševljeni pristaše pokretanja novina bili su
  ubogari, bez kapitala potrebnog za pokretanje novina. Gaj je jednini
  raspolagao nekim imetkom 3000 forinti.
  
• Pošto
  je bio neznanac morao se ogledati tko će mu molbu preporučiti. Antun
  Vakanović mu je izradio prvu
  preporuku karlovačkog magistrata, a i izravnao mu puteve za preporuku
  zagrebačke županije. Za njegovu molbu na skupštini je istupio i Ljudevit Jelačić.
  
• najbitnije
  o Mažuraniću
  

Surađivao je u prilogu «Njetila».
Prilikom napuštanja kajkavskog u «Narodnim novinama» vodi redakcijski glavni
rad s bratom Antunom. U Danici je objavljivao i svoje stihove. U «Osmanu» kojeg
nadopunjuje izražava i svoje mišljenje da visoki kler razbija slogu. Njemu i
grupi karlovačkih naprednjaka bio je ponuđen Pilger na izdisaju, nisu
prihvatili. Sa njima osniva stranku napredovaca. A sa Kušlanom izrađuje njezin
program. U Slavenskom Jugu javljaju se Političke iskrice koje su potpisane
šifrom A. Z. Monogram. Ta šifra ne govori ništa, ali po klasičnom stilu,
jezgrovitosti, mirnoći moglo bi se zaključiti da im je autor Mažuranić, koji je
u popisu pomoćnika lista, ali nema ni jedan tekst pod njegovim imenom. Surađuje
i u listu Dudslavische Zeiung, gdje govori o aktualnim problemima slavenstva i
jezika. Bio je savjetnik Kulmeru za državopravna i upravna pitanja. Carska je
politika imala za cilj skršiti opoziciju. Izvršilac je te politike trebao biti
Ivan Mažuranić koji je 1861. postao kancelarom u rangu ministra. 1863. počinje
organizirati Samostalnu narodnu stranku koja je imala biti instrument politike.
Toj stranci «Narodne novine» su glasilo. Tkalcu je dao sredstva za bijeg.
Bogoslav Šulek u Pozoru otvara kampanju protiv njega. Bio je kritiziran i u
Zvekanu. Stilizirao je i Rujanski manifest. 20.9.1873. postaje banom. Izradio je
zakonsku osnovu za novi zakon o štampi kojim su konačno uklonjeni zakonski
propisi iz razdoblja apsolutizma. Bio je o prvi zakon o štampi koji je stvoren
ustavnim putem. 1875. je izglasan. Snižena je jamčevina, zapljenu je morao
presuditi sud, branio je koloportažu. Branislav je list koji nastupa kao
opozicija prema Mažuraniću. Pod njegovim je banovanjem i nastava izuzeta
rukovodstvu klera.

Još Hrvatska ni propala



"Još Hrvatska ni propala" je hrvatska domoljubna budnica koju je napisao
Ljudevit Gaj i uglazbio Ferdo Livadić 1833. godine.

Riječi



Još Hrvatska ni propala

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,

visoko se bude stala kad ju zbudimo.

Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,

ak je sada u snu mala, će se prostranit.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,

ter da stransko teško breme iz nas bacimo?

Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili

da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,

razdružit nas neće sila baš nikakva već!

Nas je nekad jedna majka draga rodila,

hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Nastanak



Kuhač u djelu "Ilirski
glazbenici" prenosi Gajevu priču o tome kako je pjesma nastala. Putujući
saonicama u Samobor da posjeti Livadića, Gaj je
pomislio "još Hrvatska nije propala dok mi [preporoditelji] živimo",
te je upravo tada začuo seljake kako pjevaju u crkvi. Kad je ušao u Livadićevu
kuću, već je imao riječi i osnovu melodije. Te su večeri napravili nekoliko
inačica popijevke, od kojih se jedna uvriježila i postala neslužbena himna
ilirskog pokreta.

Prvo javno izvođenje pjesme održano je 7. veljače 1835. u zagrebačkom
kazalištu.

Ljudevit Gaj (Krapina, 8. srpnja 1809.
- Zagreb, 20. travnja 1872.),
hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog,
novinar i književnik. Središnja osoba Hrvatskoga
narodnog preporoda ili Ilirskoga pokreta.

Godine 1830 u Budimu tiska knjižicu [["Kratka
osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja"]], prvi općeprihvaćeni
hrvatski pravopis (nakon djela Đurđevića i Vitezovića), dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, koja mu je pronijela ime cijelom
domovinom: potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na
već ustrojeni češki pravopis, uvodi za svaki glas u hrvatskom jeziku po jedan
znak u latiničkom pismu. Postao je odjednom središnja ličnost oko koje se
okupljaju mladi, nadareni intelektualci, vođeni istom idejom. A kad mu je 1834.
uspjelo ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti
kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim
prilogom, vidio se on već sasvim u ulozi vođe. Napokon, 6. siječnja 1835.
pojavile su se "Novine Horvatske", a 10. siječnja i njihov književni prilog "Danica
Horvatska, Slavonska i Dalmatinska"; bio je to golemi napredak u
ostvarivanju preuzetog cilja: znak da se hrvatska
književnost konstituira kao jedinstvena cjelina, da je uspostavljen
moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika i smišljenu
komunikaciju s baštinom. Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će
preporodni pokret pod hrvatskim imenom; samo, dok će "Novine"
do kraja te godine izlaziti na kajkavskom, "Danica" će
usporedo s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova
imena u "Ilirske narodne novine" i "Danicu
ilirsku", početkom drugoga godišta (1836),
značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli.

Trenutak je da raspravimo: što je zapravo ta ilirska tradicija, otkud i što
znači to interferiranje i podudaranje ilirstva i hrvatstva, koje pratimo
tijekom povijesti, od Jurja Šižgorića
(1420-1509) i njegova djela "De
situ lllyriae et civitate Sibenici" do Jurja Ratkaja ("Memoria regum et
banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae"), pa od njega do
obnovitelja hrvatske svijesti Pavla Rittera-Vitezovića ("Kronika aliti
spomen svega svita vikov"), i od njega do Matije Petra
Katančića? To je vjera u krvno srodstvo, genetsku povezanost između
stanovništva nekadašnje Velike Ilirije i Hrvata, koji
su njihov biološki nastavak, vjera da taj davni narod u nama rastavlja svoj
život, pa smo mi dakle baštinici njihove nekadašnje veličine i slave. Hvaranin Vinko Pribojević
tiskao je još u XVI. stoljeću
knjigu "O porijeklu i zgodama Slavena" (1532),
s tezom da su Slaveni potomci Ilira, Tračana i Makedonaca. Sada je tu hipotezu
obnovio Gaj, a studijom "Tko su bili Iliri?" u nekoliko
brojeva petoga godišta "Danice", služeći se tvrdnjama i
citatima Herodota, Polibija, Livija i drugih izvora,
dokazivao je, da je ime Ilir "na sjevernoistočnoj obali mora
Jadranskoga (Adrianskoga) tako staro, kako su najstarie vijesti o rodu
Čovječanskom. Imenom ovim nazivahu stari gerčki i rimski pisaoci sve puke med
Dunavom i morem jadranskim prebivajuće osim nekojih među Iliri naseljenih celtogalskih
plemenah".

Na tim osnovama izgradio je Gaj koncepciju ilirstva: kao vraćanje iskonu
hrvatskog etničkog bića, ali je ono kasnije, raznim interpretacijama, shvaćeno
kao iskonstruirana nadnacionalna ideja. Dokaz, kako događaji tijekom povijesti
stvaraju ponekad nove situacije, a u njima i pojmovi dobivaju nova značenja,
koja poslije više nije moguće ispraviti vraćanjem u prijašnje stanje svijesti
ni kad bi za takvu regresiju, objektivno, bilo znanstveno opravdanih razloga.
Bio je Gaj čovjek odlučan i okretan, neumoran, poletan i rječit; njegova pojava
očaravala je ne samo mnoštvo nego i birane pojedince. Tako je postigao da
ilirski zanos učas preplavi cijelu Hrvatsku. "Za Ilirstva ne biaše
drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si
Magjaron." Tako je, poslije tri desetljeća, posvjedočio već prvom
rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević.
I dok je Vitezović bio nosilac hrvatske svijesti odjevene u ruho ilirskog mita,
Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom.
Ustvari, bila je to velikohrvatska koncepcija.

Punih sedam godina trajat će u Hrvatskoj silni ilirski zanos i davati ton
cjelokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorija, jezika i književnosti:
sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo
pjesama, bezbroj stihova ispjevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog
jedinstva, a da se ni jedan jedini od tih pustih pjesmotvora ne može nazvati
poezijom; grandiozna, magična ilirska ideja nije mogla istinski inspirirati ni
neosporne pjesnike među pjesnicima ilirizma. Znak, da i nije bila duboko
ukorijenjena! Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izašla je 17. siječnja 1843.
s obrazloženjem, da kralj ne će zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni
dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora; a da bi se
stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje
ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za
Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i
književnost.

Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. siječnja 1843., izišle su "Ilirske
narodne novine" posljednji put. I kao da se ništa nije dogodilo: već
idući broj izišao je pod naslovom "Narodne novine", s
književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvom godištu "Danica
Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska". Sedmogodišnja ilirska epizoda bila
je tako završena; ali razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda nije time ni
prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je djelovati na istim
osnovama, hrvatskima, na kojima je i počeo prije osam godina. Bilo je to moguće
upravo zato, jer je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez prosvjeda, štoviše
sa zahvalnošću; a to je mogao jer je i njemu ilirstvo bilo samo sinonim za
hrvatstvo. Njime je htio ojačati hrvatsku narodnu svijest u danima kad je to
bilo najpotrebnije; a kako je u međuvremenu ta svijest ojačala, ilirski mit
nije mu više bio ni potreban.

Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i
književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite.
Budnica "Još Horvatska
ni propala", napisana još 1833.,
bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme
su mu, pisao je Barac, bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi
njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno", a osobito
njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja: živih slika i
prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao "među
najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma".

LJUDEVIT GAJ

1809. - 1872.



Hrvatski preporoditelj, književnik, političar (zastupnik u Hrvatskom Saboru)
te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je
8. srpnja 1809. u Krapini. Još u ranoj mladosti pisao je pjesme, pretežito na
njemačkom jeziku, a već 1826. godine u Karlovcu mu je objavljena knjižica Die
Schlösser bei Krapina. Djelo također predstavlja historijat krapinskog
starog grada. Četiri godine kasnije objavio je svoje djelo Kratka povijest
horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.) u kojem je iznio prijedlog
pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati
samo jednim i uvijek istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice
kao nacionalnog pisma preuzevši češke dijakritičke znakove (č, š
i dr.).

Na studijima u Beču, Grazu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom.
U Pešti se upoznaje s J. Kollárom i oduševljava se panslavizmom. Godine 1833.
napisao je pjesmu Još Hrvatska ni propala. Dvije godine kasnije (1835.)
pokrenuo je izlaženje lista Novine horvatske (od 1836. Novine ilirske)
s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska
(od 1836. Danica ilirska) i taj se datum obično smatra početkom novog
razdoblja. Godine 1835., točnije 5. prosinca te godine, objavio je proglas o
napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvaćanju štokavštine
i novog pravopisa. Sukladno tome i njegov list je tiskan novim pravopisom i
štokavskim narječjem.

Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva
preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. Godine 1843. vlasti su zabranile
upotrebu ilirskog imena nakon čega opada Gajeva popularnost. A poslije afere
oko Miloša Obrenovića (1849., zbog tobožnjeg iznuđivanja novca od Miloša
Obrenovića) Gajev utjecaj je posve opao. Nakon optužbe za veleizdaju (1853.)
Gaj je definitivno slomljen te se do kraja života bori za golu egzistenciju i
osobnu slobodu.

Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846.
Srbiju. Igrao je vidnu ulogu u hrvatskom političkom životu uz bana Jelačića. U
Zagrebu je utemeljio tiskaru. Osnovao je Narodnu (prije Ilirsku) stranku.
Napisao je pjesmu Još Hrvatska ni propala koja je postala narodna
preporodna budnica. Gaj je umro povučen i razočaran 20. travnja 1872. godine u
Zagrebu u 63-oj godini života.

Ljudevit
Gaj rođen je 8. srpnja 1809. godine u Krapini. Otac Ivan bio je krapinski
ljekarnik, a majka Julijana Gaj, rođena Schmit bila je za svoje vrijeme
prilično obrazovana žena. U Gajevoj kući se u doba njegova djetinjstva govorilo
njemačkim, a tek kasnije hrvatskim jezikom. Osnovnu školu i prvi razred
gimnazije završio je u Krapini, a zatim je prešao na njemačku gimnaziju u
Karlovcu. Nakon srednje škole pošao je na studij filozofije u Beč, a onda u
Graz. Doktorirao je 1834. u Leipzigu.

Gaj je počeo rano pisati, pa je već 1826. godine objavio rad Die Schloser bei
Krapina (Tvrđave oko Krapine). To je prvo djelo u kojem je prikazana povijest
krapinskog kraja.

Hrvatska Gajeve mladosti
bila je razjedinjena i u političko ekonomskom i u kulturno jezičnom pogledu.
Gaj je na sebe preuzeo dužnost da Hrvate poveže i sjedini na kulturno jezičnom
planu. U tom cilju je 1830. godine objavio u Budimu svoje najpoznatije djelo
Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja kojim je položio osnove svoje
pravopisne reforme.



1835. godine Gaj je počeo izdavati Novine horvatske i književni prilog Danicu
horvatsku, slavonsku i dalmatinsku u kojima pred sve agresivnijom
madžarizacijom širi hrvatsku nacionalnu ideju. Novine i Danica izlaze na
kajkavskom narječju, a od 1836. godine na štokavskom i tiskane su novim
pravopisom kojega je autor Gaj. On je po uzoru na češku latinicu stvorio
znakove za pojedine naše glasove, pa je to pismo nazvano gajica.



1840. godine u sve škole u Hrvatskoj uveden je Gajev pravopis i štokavsko
narječje, ali je latinski jezik još uvijek bio službeni jezik u Hrvatskoj. Prvi
je u saboru na hrvatskom jeziku održao govor Ivan Kukuljević Sakcinski u
svibnju 1843. godine, predlažući da se hrvatski jezik uvede kao saborski,
uredovni i nastavni umjesto «mrtvog latinskog». Kukuljevićev prijedlog
ocijenjen je kao preuranjen. Sabor je tek u listopadu 1847. godine uzvisio
hrvatski jezik na onu čast, vrijednost i valjanost koju je do tada uživao
latinski. Zahvaljujući Gaju i njegovim suradnicima diljem Hrvatske se otvaraju
čitaonice koje su bile rasadnik preporodnih ideja. Ilirska čitaonica otvorena
je u Krapini 1845. godine. Ljudevit Gaj je umro 20. travnja 1872. godine u
prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Prvotno je
sahranjen u obiteljsku grobnicu na Jurjevskom groblju, a 1885. godine njegovi
posmrtni ostaci preneseni su u arkadu iliraca na Mirogoju.




Muzej Ljudevita Gaja otvoren je 1966. godine u njegovoj rodnoj kući, a izložen
je njegov namještaj, slike (ulja na platnu, rad slikara Ivana Tišova) portreti
Gaja i njegove obitelji, fotokopije Gajevih rukopisa, tiskanih tekstova, knjiga
i brošura te novina i časopisa koje je uređivao i izdavao

LJUDEVIT GAJ


Rođen:
8. srpnja 1809. u Krapini

Umro: 20. travnja 1872. u Zagrebu

sljedbenik Kollarove ideje o
slavenskoj uzajamnosti, poticatelj i organizator književnoga rada u predilirsko
i ilirsko doba, jezični reformator, izrastao
je u središnju osobu hrvatskoga narodnog preporoda 19. stoljeća.
Ljudevit Gaj je francusko-njemačkog podrijetla,
a otac mu je bio ljekarnik u Krapini, gdje je Gaj rođen 8. srpnja 1809. Umro je
u Zagrebu 20. travnja 1872. Gimnaziju je učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu,
a filozofiju u Beču i Grazu, te pravo u Pešti. Doktorirao je u Leipzigu. Njegova Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja
, tiskana u Budimu 1830., hrvatskim i njemačkim usporedno, temelj je hrvatskoga
književnog jezika. Gaj je pojednostavio pravopis, davši za svaki glas jedan
znak.

Izravni nasljedovatelj Pavla Rittera Vitezovića, u njegovoj je
nomenklaturi izmijenio samo polazni član. Naime, ondje gdje je Vitezović vidio
samo Hrvatsku, Gaj je stavio široki pojam Illyria Magna. Među najvažnije od
brojnih aktivnosti koje je poticao svakako ide tiskanje prvih hrvatskih
narodnih novina: Novine horvatske, koje će potom postati Ilirskim
narodnim novinama s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska,
slavonska i dalmatinska.

Prvi broj Danice pojavio se 6. siječnja 1835., a prvi tekst objavljen
novim Gajevim pravopisom, bila je Mihanovićeva Horvatska domovina,
budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna. Tiskanje Danice
pobudilo je u hrvatskoj javnosti opći ushit. Najvjerniji suradnici u Danici
bili su Rakovac, Vukotinović i braća Mažuranić. Gaj je potaknuo i
osnivanje tiskare koja je počela djelovati 1838., iste godine kada je osnovana
Ilirska čitaonica, koja je uskoro postala središnjom ustanovom kulturnog i
političkog života. Godine 1840. Gaj je otišao u Rusiju da bi dobio novčanu
pomoć za ostvarivanje svojih brojnih zamisli. Od Ruske akademije tom je
prigodom dobio tisuću, a od slavenofila 15 tisuća rubalja.

Godine 1842. osnovana je Matica ilirska sa zadaćom tiskanja djela stare
hrvatske književnosti iz Dubrovnika i Dalmacije. Kada je godinu dana kasnije
zabranjeno ilirsko ime, kako bi se - navodno - vratio mir među stranke, i sam
je Gaj znatno izgubio na dotad nepomućenom ugledu. Želeći spriječiti propast Danice,
sam ju je 1848. dokinuo. Pet godina kasnije, uhićen je pod optužbom o spremanju
pobune. Iako je oslobođen optužbe, bio je to zapravo njegov kraj.

Život je završio u potpunoj bijedi. Pokopan je na Jurjevskom groblju u Zagrebu,
a kasnije su njegove kosti prenesene u Ilirsku arkadu na Mirogoju.

O LJUDEVITU GAJU




Rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini, a preminuo je 20.
travnja 1872. u Zagrebu. Ljudevit Gaj,
sljedbenik Kollarove ideje
o slavenskoj uzajamnosti, poticatelj i organizator književnoga rada u
predilirsko i ilirsko doba, jezični reformator, izrastao je u središnju osobu hrvatskoga
narodnog preporoda 19. stoljeća. Ljudevit Gaj je francusko-njemačkog
podrijetla, a otac mu je bio ljekarnik u Krapini, gdje je Gaj rođen 8. srpnja
1809. Umro je u Zagrebu 20. travnja 1872. Gimnaziju je učio u Varaždinu,
Zagrebu i Karlovcu, a filozofiju u Beču i Grazu, te pravo u Pešti. Doktorirao
je u Leipzigu. Njegova Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja,
tiskana u Budimu 1830., hrvatskim i njemačkim usporedno, temelj je hrvatskoga
književnog jezika. Gaj je pojednostavio pravopis, davši za svaki glas jedan
znak. Izravni nasljedovatelj Pavla Rittera
Vitezovića, u njegovoj je nomenklaturi izmijenio samo polazni član.
Naime, ondje gdje je Vitezović vidio samo Hrvatsku, Gaj je stavio široki pojam
Illyria Nagna. Među najvažnije od brojnih aktivnosti koje je poticao svakako ide
tiskanje prvih hrvatskih narodnih novina: Novine horvatske, koje će potom
postati Ilirskim
narodnim novinama s nedjeljnim književnim prilogom Danica
horvatska, slavonska i dalmatinska. Prvi broj Danice pojavio se 6.
siječnja 1835., a prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom, bila je
Mihanovićeva Horvatska domovina,
budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna. Tiskanje Danice
pobudilo je u hrvatskoj javnosti opći ushit. Najvjerniji suradnici u Danici
bili su Rakovac, Vukotinović i braća
Mažuranić. Gaj je potaknuo i osnivanje
tiskare koja je počela djelovati 1838., iste godine kada je osnovana Ilirska čitaonica,
koja je uskoro postala središnjom ustanovom kulturnog i političkog života.
Godine 1840. Gaj je otišao u Rusiju da bi dobio novčanu pomoć za ostvarivanje
svojih brojnih zamisli. Od Ruske akademije tom je prigodom dobio tisuću, a od
slavenofila 15 tisuća rubalja. Godine 1842. osnovana je Matica ilirska sa
zadaćom tiskanja djela stare hrvatske književnosti iz Dubrovnika i Dalmacije.
Kada je godinu dana kasnije zabranjeno ilirsko ime, kako bi se - navodno -
vratio mir među stranke, i sam je Gaj znatno izgubio na dotad nepomućenom
ugledu. Želeći spriječiti propast Danice, sam ju je 1848. dokinuo. Pet godina
kasnije, uhićen je pod optužbom o spremanju pobune. Iako je oslobođen optužbe,
bio je to zapravo njegov kraj. Život je završio u potpunoj bijedi. Pokopan je
na Jurjevskom groblju u Zagrebu, a kasnije su njegove kosti prenesene u Ilirsku
arkadu na Mirogoju.

SLOVNA REFORMA iliti KRATKA OSNOVA
HORVATSKO-SLAVENSKOGA PRAVOPISANJA



U Hrvatskoj povijesti i kulturi nema tako malene ni tako skromne knjige s
tako dubokim i tako dalekosežnim posljedicama kao što je Gajeva ov zrokovubneh, narodneh i prigospodarneh temela poleg mudrolKratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisn.
Knjižica je na hrvatskokajkavskom i njemačkom jeziku izašla u Budimu 1830. godine i
označava početak narodnog preporodnog gibanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 19.
stoljeća.

Pravopis je konvencija, dogovor stručnjaka
o pisanju, tj. o upotrebi pisanih znakova, slova. U Hrvata su prijedlozi
pravopisnih normi, a zatim i pravopisi, imali iznimno društveno i političko
značenje jer su stjecanjem povijesnih prilika vrlo snažno utjecali na
prevladavanje pokrajinskih podvojenosti. Tako je i s Gajevom Kratkom osnovom.
Ljudevit Gaj napisao je Kratku osnovu kada mu je bila 21 godina. Ta je knjižica
plod njegovih razmišljanja o društvenoj i političkoj sudbini i položaju
hrvatskoga naroda u okviru zajednice slavenskih naroda, a zatim i o načinu kako
da se njegov narod u tjesnacu nepovoljne povijesne tradicije tj. rascjepkanosti
trojednog kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ne samo kulturno, nego i
politički ujedini misao mu je već i tada lebdjela i nad širim južnoslavenskim
prostranstvima. Gaj je poznavao tradiciju hrvatske tiskane knjige: znao je za
neustavnost pravopisne prakse, znao je i autore koji su pokušali unijeti reda u
latiničku grafiju u svojim knjigama. Osobito je velik utjecaj na njegovo
poimanje pravopisa i povijesnog položaja imao Andrija Jambrešić,
čiji se Lexicon latinum
(1742) još u Gajevo doba upotrebljavao kao školska knjiga. Ništa manjeg
značenja nisu bila ni razmišljanja Pavla Rittera
Vitezovića. Planovima o pravopisu Gaj je bio zabavljen 1828. i
osobito 1829. kada se u Zagrebu družio s Poljakom Andrijom Kucharskim.
Jedinstvo pravopisa tada mu se činilo važnijom i zamašitijom potrebom nego
jedinstvo jezika. U ostalom, kao i Vitezović, mislio je da se jedinstvenim
pravopisom dolazi do jedinstvena jezika. Pravopisna osnova kakvu je Gaj
predložio 1830. trebala je hrvatsku književnost objediniti i približiti ju
ostalim slavenskim narodima, osobito onima koji pišu latinicom. Nejedinstvenost
pravopisne prakse u hrvatskoj književnosti pokušali su već ranije prevladati Šime Budinić (1583.), Bartol Kašić (1604.), Rajmund Đamanjić
(1639.), Pavao Ritter
Vitezović (prije 1702.), Andrija Jambrešić
(1732.), Lovro Bračuljević
(1730.), a zatim pravopisna komisija imenovana od Josip II. (potkraj 18.st.) i
pravopisna komisija za uređenje pravopisa u Dalmaciji. Prije nego što je
predložio svoj pravopis Gaj je morao duboko razmišljati o jeziku, osobito kada
je usvojio načelo da svaki glas mora biti bilježen jednim znakom. Poticajna mu
je u tom pogledu bila češka pravopisna tradicija s dijakritičkim znakovljem, te
je taj uzrok u Kratkoj osnovi na sistematičan i dosljedan način proveo kao
nitko prije njega predloživši čvrst i jednoznačan sustav. Palatalnost
(«žumboreči i šumeči glasi») označena je kvačicom kao diskriminantom: nasuprot
emeljnim
grafemima: c, d, g, l, n, s, z stoje c . Gaj se pravopisom kakav predlaže u
Kratkoj osnovi htio približitiz svim Slavenima ( «brati naši slavenski» ), ali još mu
je veća želja i nada se «bližni brati naši Šlavonci, Dalmatinci, Štajerci,
Kranjici i Korušci…vu ovem …prikladnem pravopisanu z' nami …zjedinili budu».
Zaista – tu se Gaj nije prevario. I Hrvati ( tj. «Horvati, Šlavonci i
Dalmatinci») i Slovenci (tj. «Štajerci, Kranjci i Korušci») prihvatili su Gajev
pravopis, samo ne onaj iz Kratke osnove, nego onaj koji je Gaj, kojem je
taktičnost bila prirodan dar, a od dosljednosti općenito nije patio) predložio
1835. u Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj y Dalmatinzkoj, koju je ispočetka tiskao
starim pravopisom. Umjesto jedinstvenog i sustavnog znakovlja iz Kratke osnove
on u 10., 11., i (za12.,
broju Danicze predlaže uz – č, ž, š dvoslovne palatale; tj pisat će. Od 1838. umjesto crtice
na j,
nj
( za đ), lj,
djć),
gj se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije. Tako je uglavnom
ostalo do danas. Koliko je novi pravopis funkcionalan, Gaj je pokazao upravo u
broju u kojem starim pravopisom predlaže novi, ali zato novim pravopisom tiska
Mihanovićevu Horvatsku domovinu
koja će kasnije postati hrvatskom himnom, i Kačićevu Pếsmu Radovana i Milovana.
Spojivši tako novim pravopisom suvremeno mu stvaralaštvo i tradiciju,
Mihanovića i Kačića, Gaj je zacrtao put kojim će krenuti Danicza, koja od 29.
broja dalje i ime piše novim pravopisom Danica, a s godinom 1836. mijenjat će
joj ime: časopis se zove «Danica ilirska» , a deviza pod kojom se uređuje
značajna je za politički trenutak : Narod bez narodnosti jest tếlo bez
kosti. Istina, Ljudevit Gaj je odstupio od zacrtanih pravopisnih rješenja u
Kratkoj osnovi, a napustio je jednoznačan i jedinstven sustav zato što su
politički i društveni ciljevi za koje se Danica ilirska bili važniji od
filoloških razloga. a.Ipak malena i skromna Kratka osnova
horvatsko-slavenskoga pravopisan stoji na početku književnog i društvenog
preporoda u prvoj polovini 19. st.

Stanko Vraz (Jakob Frass; Cerovec, 30. lipnja 1810.
- Zagreb, 20. svibnja 1851.),
hrvatski i slovenski književnik.

Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, kritičar, putopisac, prevodilac)
Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski
profesionalni književnik.

Godine 1842. s Vukotinovićem
i Rakovcem
izdaje kritički časopis "Kolo". U kritici se bori za europski
kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se
oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji dio njegova
rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i
istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež,
lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo
u pjesmama većine iliraca. U satirama i epigramima ismijava nedostatke
društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i
diletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je
romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom
ljubavnim idealima.

Stil pisca



U težnji da nađe što adekvatniji izraz za svoje pjesničke vizije Vraz je
pronalazio različite forme: od klasičnih soneta
do romance i balade, te gazele; pa je
i na taj način obogatio našu književnost onoga vremena. Bilo je u tom traženju
i lutanja, i slabih stihova, bilo je naročito mnogo borbe s jezikom,
što nije nikakvo čudo kad je Vraz Slovenac. No usprkos svim tim slabostima
Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih momenata koji variraju od
vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.

Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka
1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.),
hrvatski pjesnik.

Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju odakle mu je bio otac,
vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna
uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu,
gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na
narodnom osvješćivanju. Susret s Ivanom
Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na "povratak"
materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i
gospodarsku situaciju. Gotovo čitav život proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je
dopuštala časnička služba (generalski čin). Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je "drugoj
fazi", uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića,
postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno
domoljublje. Pokopan je u Beču, a 1879. godine
posmrtni ostaci preneseni su na arkade Mirogoja.

Djela

• "Prvenci" (1846.)
  
• "Nove pjesme"
  (1851.)
  
• "Prvi ljudi"
  (1862.)
  
• "Pustinjak"
  

Petar
Preradović: Dvije ptice


NASTAVNO
PODRUČJE: književnost


NASTAVNA
JEDINICA: Petar Preradović: Dvije ptice


TIP
NASTAVNOGA SATA: sat interpretacije domoljubne lirske
pjesme


NASTAVNI
SUSTAVI: interpretativno-analitički


korelacijsko-integracijski


NASTAVNI
OBLICI: pojedinačni, čelni, skupni


NASTAVNE
METODE: dijaloške, monološke, tekstne, slušanja, gledanja,
pisanja


NASTAVNA
SREDSTVA I POMAGALA: čitanka, bilježnica i olovka, zvučna
čitanka,


grafoskop
i prozirnica, plakat, učenički radovi


ZADAĆE
NASTAVNE JEDINICE:


OBRAZOVNE:
ponoviti pojam domoljubna lirska pjesma


upoznati
se sa stvaralaštvom Petra Preradovića


uočiti
motive, pjesničke slike


raščlaniti
slikovitost i stilska izražajna sredstva


prepoznati
i raščlaniti elemente ritma


uočiti
dijalog u lirskoj pjesmi


prepoznati
poentu pjesme


prepoznati
ustroj pjesme


ODGOJNE:
spoznati bit, osnove i važnost učenja hrvatskoga jezika


pravilno
rabiti hrvatski jezik u govoru i pismu


FUNKCIONALNE:
razvijati sposobnosti izražavanja, emocionalnog
doživljavanja, interpretativnoga i usmjerenoga čitanja, pismenoga i usmenoga
izražavanja, raščlanjivanja, povezivanja, aktualiziranja




Tijek/artikulacija nastavnoga sata


1.
doživljajno-spoznajna motivacija


a) Sjećaš li
se pjesme iz petog razreda Rodu o jeziku? Kaži nekoliko rečenica o njoj
i njezinu autoru.


b) Zapiši
osjećaje koje u tebi budi riječ domovina.


c) Koji dio
Hrvatske imaš pred očima kada čuješ sintagmu Lijepa naša?


Opiši
usmeno.


2. najava
i lokalizacija pjesme uz objašnjenje manje poznatih riječi


Znaš li
značenja riječi zabluditi i kosovica? Te ćemo riječi čuti u pjesmi koju ćemo
danas interpretirati. Naslov je pjesme Dvije ptice, a autor Petar
Preradović.


Pjesmu
ćete poslušati u interpretaciji Anje Šovagović-Despot


3.
interpretativno čitanje


4.
emocionalno-intelektualna stanka


5. objava
doživljaja i njihova korekcija


Zapiši
dojam o pjesmi koju si čuo/la.


6.
interpretacija


Možeš li
odrediti vrstu pjesme? Koje elemente lirike prepoznaješ? Što je tema pjesma?


Odredi
najvažnije motive. Imaju li oni pravo ili preneseno značenje?


Koga
predstavljaju ptice? Po čemu su različite? O čemu prosuđuju?


Pročitaj.
Kako prosuđuje morska ptica, a kako kosovica?


Čije ti je
prosuđivanje bliže? A pjesniku? Kojim se stilskim sredstvima pjesnik služi kako
bi slikovito dočarao doživljaj domovine?


Objasni
svoj zaključak. Pročitaj završnu misao pjesme. Njome je izrečena poenta pjesme.
Objasni njezino značenje. Kakvu vrijednost daje pjesnik pojmu domovina? Zašto?


Kakvu
vrijednost za tebe ima domovina?


Utvrdi
ustroj pjesme: broj stihova u strofi i broj slogova u stihu.


7. sinteza


Poslušaj
pjesmu još jednom i reci što si naučio o pjesmi.


8. zadaci
za samostalan rad


a) Kada bi
odselio u drugu zemlju, koje bi slike svoje domovine ponio u svojem sjećanju?


Napiši
kratak pismeni sastavak Dio domovine uvijek je sa mnom.


b) Budi
turistički vodič. Stigla je skupina turista iz Amerike. Povedi ih Lijepom
našom.


Osmisli
četverodnevni plan putovanja, a o jednom kraju im ispričaj legendu.


Plan
ploče/prozirnice


a) Sjećaš li se pjesme iz petog razreda Rodu o jeziku?
Kaži nekoliko rečenica o njoj i njezinu autoru.

b) Napiši osjećaje koje u tebi
budi riječ domovina.

c) Koji dio Hrvatske imaš pred
očima kada čuješ sintagmu Lijepa naša? Opiši usmeno.


Petar Preradović: Dvije ptice


- lirska domoljubna pjesma (ljubav prema
domovini)

- lirska pjesma: kratka,
osjećajna, slikovita, ritmična

- motivi: morska ptica,
kopna zemlja, kosovica, gaj, pustinja, domovina, sinak

- dijaloški oblik
pjesme

- stilska izražajna sredstva:
epitet _________________________________

suprotnost/kontrast
______________________

preneseno značenje
_______________________

- poenta (glavna misao): Domovina
kakva bila

Rođenom je sinku
mila

- ustroj pjesme: jedna
strofa (monostih)

broj slogova u
stihovima: 1. stih - osmerac (osam slogova)

2. stih - osmerac (osam
slogova)

3. stih - osmerac (osam
slogova )

osmerac - stih lirskih pjesama

zadaci za
samostalan rad

a) Kada bi odselio u drugu
zemlju, koje bi slike svoje domovine ponio u svojem sjećanju?


Zapiši kratak pismeni sastavak Dio
domovine uvijek je sa mnom.

b) Budi turistički vodič. Stigla
je skupina turista iz Amerike. Povedi ih Lijepom našom.


Sastavi četverodnevni plan putovanja,
a o jednom kraju im ispričaj legendu.

JANKO DRAŠKOVIĆ


Rođen:
20. listopada 1770. u Zagrebu

Umro: 14. siječnja 1856. u Radgoni

Najstariji hrvatski
preporoditelj Janko Drašković bio je, svojim ugledom i kulturno-društvenom
djelatnošću, prethodnik Ilirskog pokreta, koji će početi šezdesetak
godina nakon njegova rođenja. Drašković je rođen 20. listopada 1770. u Zagrebu
u kojem je pohađao gimnaziju, a studij filozofije i prava završio je u Beču.

Svoju naobrazbu obogatio je znanjem
latinskog, mađarskog, rumunjskog te niza slavenskih jezika. Kronike ga spominju
kao najobrazovanijega čovjeka u Hrvatskoj, koji je takav ugled stekao u stranim
zemljama, u kojima je često boravio, ponajprije kao vojnik, a zatim kao
društveni djelatnik, preporoditelj i ilirac. Najveća zasluga Janka Draškovića
jest njegovo propagiranje ilirizma i znamenitih ilirskih književnika. Pridružio
im se iako je već bio u poodmaklim godinama. No, i prije pokreta, koji se
organizirano javio tridesetih godina prošlog stoljeća pojavom Gajevih novina Danica ilirska,
Janko Drašković svoja je gledišta na jezik i na književnost, politiku i
gospodarstvo iznio u djelu čiji se naslov najčešće navodi kao Disertacija
iliti razgovor... Isticao je potrebu da se umjesto latinskog uvede narodni jezik kao službeni pa je i Disertaciju
napisao hrvatskim jezikom. Zagovarao je sjedinjenje Hrvatske sa Slavonijom i
Dalmacijom, zauzimao se za osnutak samostalne Vlade neovisne o Beču ili Pešti.
U Disertaciji Drašković je dalje upozoravao na potrebu što veće
obrazovanosti i prosvjećivanja naroda, zatim podizanja obrta i industrije.
Janko Drašković bio je, osim toga, osnivač poznate čitaonice u Zagrebu, čija je
zadaća bila okupljanje iliraca, prikupljanje knjiga i širenje književnosti i
korisnih znanosti.

Janko Drašković umro je u Radgoni 14. siječnja 1856. nakon dodijeljenih počasti
kojima su se mlađi ilirci odužili jer su njegov autoritet, naobrazba i ugled
uvelike koristili Ilirskom pokretu.

DISERTACIJA ILITI RAZGOVOR,

darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah
naših, za buduću Dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu
Kraljevinah ovih. U Karlovcu, pritiskano slovima Joana Nep. Prettnera 1832.

Pridslovje.

Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati, da mi narodnog
jezika imademo, u kojemu sve izreći moguće jest, što srdce i pamet zagteva.
Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio
jesam.

Priložena tabela dokazuje, da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao
narodu naših krlajevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajišni
Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati, koji
se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve
knige starije, koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene
jesu i mašna knjiga senjske i drugih primorskih biskupijah sve u istomu
dijalektu lijepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom
kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega
odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u
Zagrebu rođen jesam.

...

Vama, moja gospoda, budućem poklisarom kod hrvackog sabora darovane jesu ove
rieči ljubavi i zaufanja. Vi, koje hrvacka i slavonska kraljevina u zakonski
naš sabor slale budu - vi budete vlast imali poleg starih poveljah naših i
postavah ungarskih, po imenom Dalmacie, Kroacie i Slavonie, viećanja vaša za
obštinsko dobro oglasiti i tako korist u diete privesti, ol bar krivdu
odkloniti od premile naše domovine. Vas daklje mudroznance i buduće
zakonotvorce, kojim odviš govoriti ne treba, kao milovanu bratju moju
blagodarno i očito s ovim kratkim razgovorom napominjam na one pogibeli, koje
iz nekojih izrekah ungarskih i od drugih celu državu dotikajućih protimbah
izlaze. Budući vi za ove tri kraljevine zakonito uzjedinjene stati morali
budete, za oto vas zaklinjam na opasku, da i vi za čitavi narod bez razlike
bogoštovlja ol roda, ovdi u nas i u velikom ungarskom saboru govorili i radili
budete. Napomenite si indi, da prikažete naroda jednoga, kojemu dugovične
krjeposti, virnosti, hrabrenosti i tvrdostojnosti domaće vaviek bijadu; da ovaj
narod, ako i pri slabom imetku, jurve velikoga jest srdca, dobroga uresenja
duše i tela, i junačke vaviek odluke bio jest.

Janko Drašković rodio se 20. listopada 1770. godine u Zagrebu gdje je
završio gimnaziju, dok je studij prava i filozofije kasnije završio u Beču.
Svoju je naobrazbu obogatio znanjem latinskog, mađarskog i rumunjskog jezika pa
ga u to vrijeme smatraju jednim od najobrazovanijih ljudi u
Hrvatskoj. Njegova kulturna i politička aktivnost kojom on propagira ilirizam i
ilirske književnike smatra se prethodnicom kasnijeg ilirskog pokreta.


Svoja gledišta na jezik, književnost, politiku i gospodarstvo objavio je u
djelu Diseratcija iliti razgovor u kojem zagovara uvođenje
hrvatskog jezika kao službenog i sjedinjenje Hrvatske sa Slavonijom i
Dalmacijom. Predlaže osnivanje samostalne Vlade koja bi bila neovisna od Beča i
Pešte, te propagira što veće obrazovanje i prosvjećivanje naroda kao i razvoj
obrta i industrije.

U razdoblju od 1832. do 1836. godine djeluje kao časnik i zastupnik u
velikaškoj kući Ugarsko-hrvatskog sabora. U cilju okupljanja iliraca,
prikupljanja knjiga, te širenja književnosti i korisnih znanosti 1838. godine u
Zagrebu osniva Ilirsku čitaonicu iz koje je 1842. godine
poniknula Matica ilirska, kasnije preimenovana u Maticu hrvatsku.


Revolucionarne 1848. godine se povlači iz Narodne stranke i zbog
poodmaklih godina otklanja bansku čast, ali nastavlja
djelovati u Hrvatskom saboru gdje mu u čast u predvorju
saborske Velike vijećnice danas stoji bista. Umro je 14. siječnja 1856. godine
u Radgoni.

Doktor prava i filozofije
Matija Smodek rodio se 4. siječnja 1808. godine u selu Novaki, općina
Maruševec. Nakon studija prava u Zagrebu i Budimpešti, postao je sveučilišni
profesor, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavao je međunarodno pravo,
političke znanosti ali i hrvatski jezik. Značajno je daje hrvatski jezik
predavao na kajkavskom narječju. Njegova predavanja na narodnom jeziku imala su
veliko značenje za sazrijevanje hrvatskog narodnog preporoda i stvaranja
hrvatske političke misli koja je potpuno ostvarena danas 150 godina kasnije.
Čitave generacije mladih hrvatskih sveučilištaraca i intelektualaca su njegove
riječi izrečene na kajkavskom nadahnjivale i poticale na domoljublje. Matija
Smodek je svojim međunarodnim djelovanjem, kao istaknuti znanstvenik, mnogo
učinio na upoznavanju europske javnosti s državotvorstvom hrvatskog
naroda.Njegov veoma značajni rad danas je, na žalost, gotovo zaboravljen, a u
općini u kojoj je rođen ne postoji ulica s njegovim imenom, iako istovremeno
Ulica dr. Matije Smodeka postoji u centru Zagreba.





Matija Smodek (1808-1881)
bio je bibliotekar Akademijine knjižnice - buduće Nacionalne i sveučilišne
knjižnice - u razdoblju od 1841. do 1874. godine. U tih više od trideset godina
svojega djelovanja Smodek je preselio knjižnicu u nove prostorije, presignirao
je fond i izgradio kataloge. U svom shvaćanju bibliotekarstva bio je za svoje
vrijeme vrlo napredan. Sve je podređivao potrebama korisnika, čak je predložio
da knjižnica radi nedjeljom i praznicima. Postavio je čvrste osnove Sveučilišnoj
knjižnici i osigurao ugled knjižničarskom zvanju za koje nije bio obrazovan.
Inače, studirao je u Zagrebu i Pešti, stekao doktorate iz filozofije i prava, a
predavao je pravo, političke znanosti i rudno pravo. Bio je prvi profesor
hrvatskog jezika na zagrebačkom sveučilištu. U osobi Matije Smodeka idealno se
spajao lik nastavnika, knjižničara i rodoljuba.

Pavao Štoos



Pavao Štoos [što:s], (Dubravica, 10. prosinca 1806.
- Zagreb, 30. ožujak 1862.),
hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj

U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a
od 1842. godine bio je župnik u Pokupskom.

Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima, autor je poznate
elegije Kip domovine vu početku leta 1831, suradnik Gajeve Danice, patriot zabrinut zbog tuđinskog tlačenja i
odnarođivanja domaćih ljudi (vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi
narod postati). Štoos je pesimistički gledao na naše prilikei zemlju vidio
u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati).

Osim književnosti bavio se i glazbom i štampao 1858.
Kitice srkvenih pjesama s npjevima. Autor je i pjesme Poziv u kolo
ilirsko.

Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro
prije nego je primio svoju dužnost.

IVAN KUKULJEVIĆ – SAKCINSKI



1816. - 1889.

Hrvatski političar, književnik i povjesničar. Ivan Kukuljević - Sakcinski
rođen je 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu. Gimnaziju je učio u rodnom
Varaždinu i Zagrebu. Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije
(1836.) postao je oficir u Beču, da bi 1840. godine dobio zapovijed za
premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841.) podnio je ostavku na
oficirsku službu i vratio se u Hrvatsku gdje će postati jedan od vođa Ilirskog
pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861.
veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867.) smijenjen je i otada se
više nije bavio politikom.

Kukuljevićevia politička djelatnost obuhvaća dva različita perioda: do 1850.
godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim aposlutizmom (1851. - 1860.)
bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom periodu bio politički
neaktivan. U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od
Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja
revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih
Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i
Srbima u Vojnoj Krajini. Privrženi njegovoj ličnosti graničari u svojim Narodnim
zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo
južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi ideja Velikog Kukuljevića.
Ivan Kukuljević-Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u
Hrvatskom Saboru 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno
oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod
austrijskih i mađarskih vlasti. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na
županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost
Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislav
koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na
Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju
hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima.
Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor
koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi
i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pored toga on je potakao i
detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja
1848. godine. No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog
političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji
ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim
ranijim anitaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861.
godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci,
stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku
progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada
se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi
stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog
političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Osnivanjem Društva
za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arhiv za Povjesnicu
jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je
temelje moderne hrvatske historiografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne
rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni
član. Preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskom
Zagorju.

Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843.
godine - prvi govor
saborskoga zastupnika na hrvatskom jeziku

Višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim
jezikom govoriti moći i smeti...


Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože!
Slavni stališi i redovi!



Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto
radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih
kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu,
(kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie
Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici
kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja
s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega
jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga
stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro
skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako
mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on
bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni,
koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana
naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih
službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako
naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje
domorodacah i tudjinah.



Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro
neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom
maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste
prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu
i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao
gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.



Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina
svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on
iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih
daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za
družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih
još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za
izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu
uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i
način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik
talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami
sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od
naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po
karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!



Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao
imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi
si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.



Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a
ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi
magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam
groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje
živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu,
za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne
stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim
neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega
jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga
uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to
i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati
krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati
će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.

Tko može celomu jednomu narodu zabraniti, da svojim
prirodjenim jezikom govori...

Čuli smo mi jučer preuzvišenu gospodu Bana i Biskupa pred
sakupljenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da
ćedu oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i
domovini našoj hasniti budu mogli, mi se nismo protivili tomu, niti se
protiviti želimo; nama je drago da su i preuzvišena ta gospoda toga mnenja,
da Harvati i Slavonci u javnom životu nemoraju uvek kod jezika latinskog
ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, budući da se ufati i
nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i
Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u
javni život uveden.



Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje,
da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad
zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu
narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju
ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto
stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu,
kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na
svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo
opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah
odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da
se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod
svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje. Vodimo dakle i mi već
naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah
europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu
svo¬jemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke,
koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac,
Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i
krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati
i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo,
bo¬jimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo
samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.



Ili je možebiti jezik slavnih predjah naših od providnosti nebeske, ili od
kakvog prokletstva na to osudjen da uvek u robstvu i kod prostog puka
prebiva da uvek u blatu kopa i da nikad u visinu poletiti nesme. Kuda
toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdelani,
manje krepki i silni, kroz toliko vekovah već lete i uzdaržavaju se. Pitam
ja sve izkrene Harvate i Slavonce: što im na to sarce veli. Je da li je naš
jezik, jezik najprostranii i najdalje razšireni u celom svetu, za večnu
tminu, ili za jasnu bistru svetlinu stvoren ako je za parvo odhitimo ga
onda, što hitrie za na veke u vekoviti grob! zaboravimo ga sasvime,
nepodižimo nikakovih učionah i katedrah za njega, nego ogarlimo sa svom
silom parvi živi, koj nam se nudi, bio taj aziatski ili europejski;
možebiti da ćemo šnjime barem u tudjem kipu sretnii postati ali ako je za
svetlost stvoren, a tko bi o tom i dvojio, moramo ga čistiti od svake
tmine, koja ga sad još krije, moramo se samo za njega skarbiti, samo š njim
najviše zabavljati se, i kao majka dete svoje nad svimi drugimi stvari
ljubiti ga! On nam mora biti parvi sarcu našemu, on mora biti parvi i duhu
našemu! Š njim i po njem moramo nesretnu našu domovinu i nesretni naš narod
sretnimi učiniti! U njem neka nam se zakon daje i razglašuje, on neka bude
trublja od buduće naše sreće i slave!



Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na
toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke
kao i garčke u istu carkvu uveli i njega time u svetu s najstariim garčkim
i latinskim usporedili, a u domovini svojoj nad njimi ga uzvisili; mnogo ih
je to truda stalo, nu oni su stalnostju svojom sve teškoće nadvladali, i
još sada se velika strana našega naroda s njime u carkvi služi! Mi smo sini
majke slave, koja je svojom detcom sav svet oplodila i koja samo zato tako
duboko u tmini i potlačena leže, jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle
da smo vredni biti potomcima takovih predjah, da smo vredni sinovi takove
majke, i da ono, što nas i jezik naš tlači, razdrobiti želimo, hoćemo, i
možemo!!!