Ilirizam i Hrvatski Narodni Preporod

Ko svoj može biti, tudj neka ne bude...

Naš narod proslavio se je mnogo putah u Istorii
junačtvom, smionstvom i postojanstvom, pomislimo samo na vremena Alexandra
velikoga maćedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i
Krešimira, na branitelje od Metulja i Siska, na boj Grobnički, na rat
sedmoi tridesetoletni, te na najnovii francuzki; u sva ta bojna vremena
proslavio se je naš narod telesnom silom, i nadvladao puke kopjem u ruci,
ali sada je nastalo 19. izobraženo stoletje, u kojem se puci duhom i umom
medju sobom bore, trebalo bi dakle, da ih i time nadvladamo ili barem da se
s njimi usporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg,
narodni naš jezik, u lancih, i kad se potlačen svagde tudjemu klanjati
mora; radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već
jedared klanjali budu.



Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se
bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava
naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se;
nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim
jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono
do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i
Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod.
Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove
uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i
sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako
izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on
poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle
bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da
mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom
jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo
surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"



Carni oblaci puni dažda i grada vise nad nami i domovinom našom, silne
velike vode obkoljivaju nas od svih stranah, i groze nam strašnom poplavicom,
kako se možemo mi od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo,
po kojih se vode odcede, i ako tvardi most sagradili budemo, po kojem ćemo
na suhom preko njih projti i od svake pogibelji izbaviti se; taj most je
naš materinski jezik! Ako smo ga doma ustanovili, utvardili i podigli,
neimamo se već strašiti ništa od nijedne strane od njedne stvari!!!



Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u
galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja
dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmemu
nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje
domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo
toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti
počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život
uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula
prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik
polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti,
i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo
ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju
narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i
umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao
onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa
radio nije!!!

Ivan Kukuljević Sakcinski
(1816.-1848.)

Hrvatski političar, povjesničar i književnik (Varaždin, 1816. -
Puhakovec, 1889.) bio je jedan od nositelja ilirskog pokreta, tj. hrvatskog
nacionalnog preporoda. Svoj život posvetio je politici te kulturnom i
znanstvenom djelovanju. Bio je jedan od sazivača Narodne skupštine koja je
25. ožujka 1848. godine Josipa Jelačića proglasila banom. Zalagao se za
uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi
zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2.
svibnja 1843. godine.
Od znamenitoga Kukuljevićeva govora do priznanja hrvatskoga kao
službenog jezika u Saboru proteklo je još četiri godine.

Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811.
- Zagreb, 24. lipnja 1872.),
hrvatski književni i kazališni djelatnik

Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla. Studirao je filozofiju u Grazu,
a medicinu u Beču i Padovi. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a
nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao
liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim
tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s
tendncijama u europskoj drami. Koristio je najčešće povijesnim temama da bi izrazio
svoje domoljbune težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama.

Tako u svojoj najpoznatijoj drami Teuta, koja se smatra prvom
hrvatskom dramom, zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Pisao je
i pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog
Ljubav i zloba i Porin te drame
Dramatička pokušenja I. (1834.) i Dramatička pokušenja II.
(1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Uređivao je almanah Iskra, Südslavische
Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.

Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje,
nastala 1842. u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju,
gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare (Mongole). To djelo u svim elementima
pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni
prvenac.

U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i
motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se
pojam svjetske boli. Demetar se koristi desetercima i dvanaestercima
kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan
slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto
narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na
Byronovo stvaralaštvo.

Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema:
borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj
Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije
djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića od Ivana
Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka
budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica
leti".

Pri pisanju Grobničkog polja koristio je sljedeće izvore:

• Ivan Tomašić: »Ljetopis«,
  napisan 1582. godine;
  
• Antun Vramec: »Hrvatska kronika«,
  napisana 1588. godine;
  
• Pavao Ritter
  Vitezović: »Kronika aliti spomen vsega svita vikov«,
  napisana 1696. godine
  
• Andrija Kačić
  Miošić: »Korabljica«, napisana 1760. godine.
  

On je jedan od utemeljitelja HNK-a:
na njegov poticaj Hrvatski sabor
je utemeljio stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg. Godine 1907.
utemeljena je Demetrova nagrada za dramu.

Godina


1813. Maksimilijan Vrhovec , zagrebački biskup, uputio apel
o sabiranju starih knjiga i narodnog
blaga


1815.


Antun Mihanović: Reč
domovini ob hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku


1830. Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskog
pravopisanja -reforma pravopisa


1831 Matija Smodek zahtjeva da smije predavati hrvatski
jezik na zagrebačkoj Akademiji


1832. Ivan Derkos: Genius patriae –Genij
Domovine nad usnulim sinovima svojim-iznio teoretske koncepcije
ilirizma


Janko Drašković: Disertacija iliti
razgovor


1835. 10.1. U Zagrebu izlaze Gajeve Novine horvatske s
dodatkom Danica
horvatska, slavonska i dalmatinska –prvi hrvatski književni časopis


1836 Danica Ilirska


1838. Utemeljena je ilirska čitaonica


1839. Ivan Kukuljević: Juran i Sofija


1840. Stanko Vraz: Đulabije


Utemeljeno hrvatsko kazalište 10.6.izvedena je
Kukuljevićeva drama Juran i Sofija


1842. Dragutin Rakovac: Mali katekizam za velike ljude


Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu


Prvi broj časopisa Kolo


Utemeljena Matica


Izlazi časopis Kolo


Rakovac i Vukotinović
izdaju Pjesme domorodne, malu pjesničku antologiju


Vukotinović u Kolu
spominje pojmove ilirizam i kroatizam-jedan pojam je bitan u književnom a drugi
u političkom smislu


1843. Ivan Kukuljević drži prvi govor na hrvatskom jeziku u
Saboru.


Dimitrija
Demeter: Teuta


1843 25. 1.-zabrana ilirskog imena, Opet izlazi Danica horvatska, slavonska i
dalmatinska


1844. Prvi broj časopisa Zora dalmatinska
(Zadar)


1845. Antun Nemčić: Putositnice


1846. Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića


Petar Preradović: Prvenci


1848. Revolucija u Hrvatskoj, ban Jelačić ukida feudalizam


Ivan Mažuranić Hrvati
madjarom


1949 Opet Danica ilirska-posljednji broj
izašao 30.6.


1850 Bečki književni dogovor-narodni jezik-književni jezik


1851. Petar Preradović Nove pjesme


1852. Časopis Neven


1853. obnovljena Danica-neuspjeh


1855. Janko Jurković: Ulomci iz lomna i kršovita
života... (Pavao Čuturić)


1856. Adolfo Veber Tkalčević: Ustroj ilirskoga jezika



Mirko Bogović: Frankopan


Glavni škloski udžbenik Ilirska čitanka


1857. Josip Freudenreich: Graničari


1859. Antun Mažuranić: Slovnica hrvatska


1860 Banska
konferencija u Zagrebu-traži da se hrvatski jezik uvede u sve javne poslove


prvi hrvatski prijevod Evgenij
Onjegina-Špiro Dimitrović


1861. Hrvatskijezik proglašen je jedinim službenim jezikom u
hrvatskoj


Luka Botić: Bijedna Mara



1863. Ivan Trnski: Krijesnice


1864. Časopis Književnik


1866. Strossmayer osniva JAZU –Jugoslavensku akademiju
znanosti i umjetnosti


1869 Časopis Vijenac

1809 . 8.7 rodio se Gaj


1821-1826 išao u latinsku gimnaziju u Varaždinu i Karlovcu


1826-1828 studirao filozofiju u Beču i Grazu


1827-1828 Gaj skuplja po Zagorju kajkavske poslovice,
popijevke i narodne pripovijesti


1829-1831 studirao pravo u Pešti


1830 objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog
pravopisanja


1832 on je jurat Banskog stola u Zagrebu


1832. 31.3. podnio je molbu Ugarskom namjesničkom vijeću, pa
putovao u Beč u audijenciju caru koji je dao privolu za izdavanje novina na
materinjem jeziku


1834. Gaj je u Leipzigu položio doktorat iz filozofije 11.7.


20.10. 1834. historijski OGLAS redigirali su zajednički Gaj,
Vukotinović, Babukuć i A. Mihanović. Tiskan je kao letak i ima programski
karakter.


6.1. 1835. ugledale su svijet prve hrvatske novine NOVINE HORVATSKE, te uz njih književni časopis
DANICA HORVATSKA, SLAVONSKA I DALMATINSKA(10.1.1835.)


-Proslavio
se pjesmom Hortvatov sloga i zjedinjenje danas poznatija po početnim
stihovima Još Hrvatska ni propala


-izdao dvije
tanke knjižice stihova Glogovkinje horvatske i Kosenske iliriske


7.7.1837. Gaj je dobio privilegij i za otvaranje vlastite
tiskare


1838uputio je tajni memorandum ruskom caru Nikolaju I s
molbom za materijalnu i moralnu potporu, predlažući zauzvrat da u korist Rusije
podigne ustanak na čitavom Slavenskom jugu. Bio je odbijen.


1841. putovao je u Dalmaciju, Dubrovnik i Crnu goru s A.
Mažuranićem.


1842 oženio se Paulinom Krizmanić, nećakinjom opata Ivana


1849 tiskao pokusni broj NARODNIH NOVINA ćirilicom


1850 objavljuje raspravu Napoleon i Kraljevina Ilirija


1853. objavio pjesmu Blizanci-o slozi Srba i Hrvata


1858. objavio stečaj, najveći do tada u Zagrebu


1861 objavio pjesmu Oprez


1872. 20. 4. umro od kapi i sahranjen u Zagrebu uz velike
počasti.

Matija Mažuranić (Novi Vinodolski 1817.-
sanatorij u Feldhofu pokraj Graza
1881.),
hrvatski književnik.

Putopisac, brat poznatijeg Ivana, pisca Smrti
Smail-age Čengića. Polazio je njemačku školu u rodnome mjestu, završivši
kovački zanat. Često putuje (Crna Gora, Srbija), posebno u nekoliko navrata Bosnom.
Godine 1841. ponovno je u Novom, bavi se i zanatom
i poljodjelstvom, ali i knjigom i uopće
kulturnim pitanjima. Godine 1847. nalazi se u Beču,
1848.
ponovno u Bosni (u Sarajevu, na dvoru
Fazli-paše Šerifije). Bosna i Orijent kao da su ga privlačili
neodoljivom snagom. Sačuvana pisma govore a tome kako je Matija bio svjestan da
zapušta ženu i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj 1848.,
u jednom pismu braći kaže doslovno: “Ja ne znam kad ću se povratiti kući, jer
sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren. Turci me jako ljube radi velike mudrosti, kako kažu, a raja sve većma i većma
povjerenje u me stavlja, i otud ne more drugo slijediti nego mitra na glavi ili kolac
u dupe”. Poslije Sarajeva otišao je Matija čak i do Carigrada (iako se datumi ne mogu točno
utvrditi), a legende tvrde i dalje, do Sueza i Egipta. Svakako, godine 1852.
Matija je ponovno u Novome i tu živi sve do oboljenja 1879.
Ugledan poduzetnik i bogat građanin svoga rodnoga mjesta, Matija kao da je bio
unaprijed određen da nemirno završi, čak i onda kad je odlučio suprotno: da se
preda povučenom životu i smirenom radu. Počeli su se javljati simptomi
pomračenja uma i on je umro u sanatoriju poznatog liječnika Krafft-Ebinga,
kraj Graza, 17. travnja 1881.

Napisao je putopisnu prozu Pogled u Bosnu
(1842.), koja u trenutku pojave predstavlja vrhunac
hrvatske književne umjetnosti riječi. Putujući 1839.
u Bosnu (od Karlovca, Siska
i Kostajnice, preko Beograda, pješice i na konju, do Sarajeva, Travnika pa preko Romanije do Zvornika) - Mažuranić je na pučki način,
bez ikakvih pobuda sa strane ili literarnih utjecaja, kao dobar poznavalac
narodnog stvaralaštva, napisao djelo koje se čita i kao pustolovina i kao
realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. U tom se putopisu isprepleću
autorovi pogledi na odnose između Turaka i Bošnjaka, islama
i kršćanstva, s opisima običaja i
svakodnevnog života, slike vezirskih dvorova paša i aga,
ali i narodnih mehana, razmišljanja o
svakodnevnici života, smrti i ljubavi. Sve je to opisano živim pripovjedačkim
nervom i skladnim narodnim jezikom.

Taj putopisni “biser hrvatske proze”, kako ga je nazvala kritika, nema ni
patriotskih tirada ni naglašene utilitarne tendencije, bez obzira nato što su
piščeva zapažanja o Bosni bila od velike koristi hrvatskim preporoditeljima, a posebice Ivanu Mažuraniću
pri pisanju njegova poznatog epa. Tako se Matija Mažuranić ovom
jednostavnom putopisnom knjižicom, zahvaljujući svojem osjećaju za čisti,
izvorni narodni jezik i izričaj, za pravi realistički detalj, ali i za
dobroodabrani opis običaja i odnosa medu ljudima, za legendu i anegdotu — nametnuo
kao vrhunski hrvatski preporodni pisac, i to upravo u žanru putopisa, dakle
književnoj vrsti koja naslućuje i poeziju, i esej
i kritiku — otvarajući na
taj način putove daljnjim naporima da se hrvatska književnost digne na razinu
prave umjetnosti.

Djela

• Pogled u Bosnu, ili kratak
  put u onu krajinu, učinjen 1839—40. po jednom domorodcu, Zagreb, 1842:
  
• Izabrana djela, PSHK, knj.
  32, Zagreb, 1965.
  

POGLED U BOSNU





BILJEŠKE
O PISCU:


MATIJA MAŽURANIĆ rođen je 4.veljače 1817 godine u Novom
Vinodolskom. Starija braća su mu Antun i Ivan koji su također bili književnici.
Matija je jedan obični učenik jedne njemačke škole u svom rodnom mjestu.Iako je
u pučkoj školi bio odličan učenik školovaanje ipak nije nastavio. Za njegovo
daljnje školovanje otac nije imao sredstava, te je Matija morao na kovački
zanat.





KRATAK SADRŽAJ:


Prvi dio ove knjige govori o
pjesnikovu putovanju u Bosnu. Došao je do Karlovca i tada krenio prema Sisku,
ali pošto ga nitko nije znao uputiti u pravom smjeru morao je prenočiti kod
jednog seljaka koji ga je ipak uputiio na pravi put. Nakon provedena dva dana u
Sisku uputio se u Kostajnicu. Pošto preko kostajnice nije nogao stici do Bosne,
morao je ići preko slavonije ,a tada je krenuo putem Zemuna ,a onda u Pančevo
jer je mislio da će tako najlakše i najbolje upoznati Dunav. Kupio je čamac i
sam je veslao, ali ga je nedugo od početka puta zahvatilo nevrijme no ipak je dretno
stigao u Smesarevo. Vrlo je lijepo sve tamo opisao,a ponajbolje ljude koji tamo
žive, i koji za vrijeme I koje je za vrijeme tamošnjeg boravka upoznao. Putuje
zatim u Kragujevac , a iz Kragujevca ide u Užice. Do Sarajeva nije stigao bas
tako lako.Morao je kako bi ga turci pustili u Bosnu dva dana sječi drva s
ostalim radnicima. Upornost mu se je ipak isplatila, pa je unatoč brojnim
teškočama i problemima stigao u Bosnu.Mžuranić govori o ljepotama te zemlje, a
posebno o gradu Sarajevu u kojem su turci čak propisali svoje zakone.Turski
zakoni nisu bili pravedni, stoga se je često dešavalo da ljudi budu pogubljeni
samo ako bi rekli ono što misle.Iz Sarajeva je zajedno sa turcima krenio put
Tovarnika . Baš u to vrijeme je u Sarajevu je vladala glad, pa je paša morao
poslati svoga izaslanika da donese nešto kruha ali ga izaslanik nije
doneo.Cjelu tu zbrku sporila je jedna žena ispekavši kruh Mažuraniću. Nakon što
se oporavio od bolesti zadobivenom velikom hladnoćom. Na daljnji put uputili su
ga turci u krivom smjeru, pa je stigao u neko selo gdje je jedva izvukao živu
glavu.Zatim odlazi u Raču nakon što je obišao grad odlazi u Beograd i teško
oboljeva te tamo je prisiljen ostati punih mjesec dana dok malo ne prizdravi.
Nakon ozdravljenja put ga vodi preko Vukovara, Osjeka, i Bjelovara pa sve tako
do Zagreba. U drugom djelu knjige opisuje običaje u Bosni:
vašar(tržnica),kuće,lude i td. Govori o turdkim zakonima protiv krščana, O
njihovoj obući i odjeći,o raznim jelima i mnogim drugim običajima . Na kraju
govori o kuli koju su turci sagradili nakon bitke kod Kamenice,govori o mučenju
krščana koji su bili siromašni da čak ni porez nisu mogli platiti.





MIŠLJENJE O DJELU :


Djelo Matije Mažuranića “POGLED U BOSNU” je jako
zanimljivo jer uvodi u običaje i krajeve koji su meni potpuno
nepoznati.Čitajući ovo djelo dobiva se dojam kao da sam putujem sa Mažuranićem
i preživljavam sve ono što je i on preživio,vidim sve što je on vidio, kao da
sam proputovao sav taj put. Za razliku od prvog djela knjige drugi dio je
sasvim tužan jer govori o mučenju krščana. prvi dio je stvarno uzbudljiv i
interesantan jer je pisac slikovito dočarao i opisao sve prepreke koje je on
morao i uspio premostiti kako bi stigao do postavljenog cilja.

Antun Mihanović (Zagreb, 10. lipanj 1796.
- Novi dvori kraj Klanjca, 14. studenog 1861.)
hrvatski književnik

Neprolaznu slavu stekao pjesmom "Horvatska domovina"
koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna.
Pjesma je prvi put objavljena 1835. u desetom broju
Gajeve "Danice". "Horvatsku domovinu" ili prema prvom stihu
"Lijepu našu" uglazbio je Vinkovčanin Josip Runjanin, a prvi put javno je
izvedena 1861. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891.

Antun Mihanović je autor i nevelike, ali važne knjižice "Reč
domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku" koju je objavio u Beču
1815.
U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program Hrvatskog
narodnog preporoda Ljudevita Gaja i
ostalih iliraca. Po
naobrazbi je bio pravnik. Službovao je kao vojni sudac, a nakon prelaska u
diplomaciju kao austrijski konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i
Bukureštu. Umirovljen je 1858. kao ministarski
savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima

HORVATSKA DOMOVINA

Vrsta pjesme:

Lirska domoljubna pjesma

Tema:
Slika hrvatskog čovjeka i hrvatskog krajolika.

Osnovna misao:


Hrvatskom čovjeku je najvažnija njegova domovina i njegov dom.

Vrsta stiha:

Vezani stih, rima ab-ab


O pjesmi:

Najpoznatija Mihanovićeva pjesma je hrvatska himna "Lijepa naša",
kojoj je izvorni naziv"Horvatska domovina".
Postala je himnom 1891. godine,a kao državnu himnu potvrdio ju je
Hrvatski sabor 21.Prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj
Republici Hrvatskoj. Prvi put je objavljena 1846. godine u časopisu
"Danica".
Mihanovićeva pjesma
skladno je lirsko ostvarenje koje prožimlje iskren spontan rodoljubni
osjećaj građen na slikama hrvatskog čovjeka i karakterističnog hrvatskog
krajolika.

Najpoznatija Mihanovićeva a
i najomiljenija pjesma je hrvatska himna "Lijepa naša" kojoj je
izvorni naziv "Hrvatska domovina".


Postala je himnom
1891.godine, a kao državnu himnu potvrdio ju je Hrvatski Sabor 21. prosinca
1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Prvi put je
objavljena 1846.godine u časopisu "Danica".


Mihanovićeva pjesma skladno
je cjelovito lirsko ostvarenje koje prožimlje iskren i spontan rodoljubni
osjećaj građen na slikama hrvatskog čovjeka i karakterističnog hrvatskog
krajolika.





"Mila, kuda si nam ravna,


Mila, kuda si planina!"


"Bistre vode,bistre oči:"


"Vele gore, veli ljudi,


Rujna lica, rujna vina".


Iako ne opisuje sve
hrvatske krajeve, to je pjesma sve hrvatska po svom duhu i vezanosti hrvatskog
čovjeka uz ono što mu je najmilije i na čemu zasniva svoj pojam domovine, a to
je njegov dom.


"Teci, Sežova hitra, teci


Nit' ti Dunjoj silu gubi


Kud li šumiš, svetu reci:


Da svog' doma Horvat ljubi."


"Dok mu njive sunce grije,


Dok mu hrastje bura vije,


Dok mu mertve grob sakrije,


Dok mu živo serdece bije!"


Kroz četrnaest strofa svoje
pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu narodnog života





"Luč iz mraka dalko sija,


Po veseloj livadici,


Pesme glsno breg odbija,


Ljubni poje k tamburitici:"


"Kolo vode, živo kolo,


I na berdu, i u dolini,


Plešu melodiji sve okolo ;-


Mi smo, pobre, u domovini!"


Asocirajući uz nju slavnu
prošlost,





"Buči bura, magla projde,-


Puca zora, tmina beži, -


Tuga, minem radost dojde,


Zdravo slabost, - dušman leži !"


" Veseli se, tužna matim


Padoše ti verli sini


Ko junaci, ko Hrvati,


Ljaše kervcu domovini!"


ali i tegobnu povijesnu
stvarnost hrvatskoga narod.





"Rat je, bratjo, rat junaci,


Pušku hvataj, sablju paši,


Sedlaj konjče, hojd pješaci,


Slava budi, gdi su naši!"


Vrsta pjesme: lirska-domoljubna


Vrsta stiha: vezani stih, rima ab-ab


Vlastiti dojam: Moj dojam o
Mihanovićevoj pjesmi je vrlo pozitivan. Pjesnik sve svoje osjećaje ne može
opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijeva opisati sve dijelove prelijepe
nam domovine. On je svojom zemljom jednostavno oduševljen. Hrvat ne bi bio
Hrvat kad ne bi volio svoju domovinu pa tako i ja. Ona nam je sve i moramo se
ponašati kao da nam je jedina i besmrtna mati.

Lijepa naša domovino



Popijevka Lijepa naša domovino (ili kraće "Lijepa naša") je
hrvatska državna himna, a bila je i himna Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Riječi




Lijepa naša domovino,


Oj junačka zemljo mila,


Stare slave djedovino,


da bi vazda sretna bila!


Mila kano si nam slavna,


Mila si nam ti jedina.


Mila kuda si nam ravna,


Mila kuda si planina!


Teci Dravo,
Savo
teci,


Nit ti Dunav
silu gubi,


Sinje more svijetu reci,


Da svoj narod Hrvat ljubi.


Dok mu njive sunce grije,


Dok mu hrašće bura
vije,


Dok mu mrtve grobak krije,


Dok mu živo srce bije!

Autor riječi - Antun Mihanović



Antun Mihanović
(1796-1861), jedan od pjesnika ilirskog preporoda, napisao je pjesmu “Horvatska
domovina”, koja je objavljena 1835. godine u desetom
broju književnog lista “Danica”,
koji je tada bio nositelj književnog preporoda.

Pjesma ima ukupno 14 kitica i cijela se može naći ovdje: Horvatska domovina

Autor
napjeva - Josip Runjanin



Popijevka “Lijepa naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Ne zna se točna godina njezina
nastanka, ali obično se uzima 1848. Nije posve sigurno
ni tko je skladatelj, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo mišljenje da je to Josip Runjanin (1821-1878).
Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. je bio kadet u
graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Zato se smatra da je popijevka
skladana u Glini.

Runjanin je uglazbio samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka
zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (a a1 b a1). Običaj je da se pjevaju
samo četiri kitice: prva i druga, te pretposljednja i posljednja (vidi riječi
gore)..

Glazbene prerade i naslov



Ne zna se kako je izgledao izvorni napjev. Prvi poznati zapis potječe od
Vatroslava Lichteneggera, pjevačkog pedagoga, iz 1861.
godine. Slušao je kako pjevaju njegovi učenici (učiteljski pripravnici) i
zabilježio note, “ukajdiv melodiju onako kako su mu pripravnici pjevali”
(F.Ks.Kuhač). Lichtenegger je priredio skladbu za muški četveropjev. Godine 1862.
njegova je verzija objavljena u “Sbirci različitih četveropjevah mužkoga
zbora” (svezak II, broj 9) Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda u
Zagrebu.

U godinama koje su uslijedile, popijevka se pojavljivala u raznim zbirkama
pod naslovom “Hrvatska Domovina”, a pod imenom “Liepa naša” nalazimo je prvi
put 1864. godine u zbirci “raznih
četveropjev(h) što ih izdade Glasbeno društvo duh(ovne) mlad(eži)
Zag(rebačke)". Ta dva naslova su se izmjenjivala do 1890-ih godina, kada se kao naslov
uvriježio prvi stih, “Lijepa naša domovino”.

Bilo je i drugih glazbenih varijanata nakon Lichteneggera. Popijevka se
uređivala za različite zborove i pritom mijenjala, a današnja varijanta potječe
od Franje Dugana
starijeg (1919).

I danas postoje mnoge glazbene verzije ove pjesme: za muške, ženske, dječje
i mješovite zborove, tamburaške i puhačke sastave, orgulje, klavir, te
simfonijski orkestar.

Službeni notni zapis himne je konačno utvrđen 1990.
godine u članku 17. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

Tekstualne prerade



Današnji tekst himne nije posve isti kao Mihanovićev original. Osim što je
bilo nužnih promjena zbog moderniziranja jezika, uvedeno je i par značenjskih
promjena.

Promjene značenja kroz povijest koje se nisu održale:

• junačka -> hrvatska
  
• da bi vazda sretna bila
  -> daj, o Bože, sretna bila
  
• hitro -> Drino
  (2. svjetski rat)
  

Promjene značenja koje su ostale u današnjoj verziji:

• hitra -> Dravo
  
• kud li šumiš -> sinje
  more
  
• svog doma -> svoj
  narod
  

Službeni tekst himne je konačno utvrđen 1990. godine u članku 16. Zakona o
grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

Status himne



Tijekom 19. stoljeća "Lijepa naša" se pjevala u svečanim
nacionalnim prilikama kao i razne druge popjevke. Bila je samo jedna od mnogih
narodnih himna, koje je zapisao F.Ks. Kuhač 1889.
godine (Bože živi, Još Hrvatska ni propala, Mi smo, braćo
ilirskog itd.). Godine 1891., prigodom izložbe
Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi put je navedena kao "hrvatska
himna" i pjevala se pod naslovom "Lijepa naša".

Savez hrvatskih pjevačkih društava obratio se Hrvatskom saboru 1907.
godine “glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša
domovino hrvatskom himnom”. Iako sabor nije reagirao, "Lijepa
naša" je postala neslužbena hrvatska himna, a u svečanim prilikama se
izvodila odmah iza Carevke. Kad je Hrvatska 29. listopada 1918.
stekla (kratkotrajnu) neovisnost, sabor je pjevao "Lijepu našu".

Također se neslužbeno pjevala između dva rata. Za vrijeme 2. svjetskog rata
pjevali su je i ustaše i partizani. Poslije rata nije ugušena, nego se u
svečanim prilikama svirala odmah nakon jugoslavenske himne. Prvi put u
povijesti je službeno proglašena državnom himnom u prvom ustavnom amandmanu
(točka 4.) dana 29. veljače 1972.
godine. U točki je pisalo da je "Himna Socijalističke Republike Hrvatske
(...) Lijepa naša domovino", što je uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974.
godine. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine
navodi da "Lijepa naša domovino" ima status i funkciju hrvatske
državne himne, a Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske navodi njezin
službeni tekst i notni zapis, koji su time postali obavezni.

Premda je napisao samo nekoliko pjesama, Antun
Mihanovic postao je simbol nacionalnog ponosa Hrvata. Neprolaznu slavu
stekao je znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. Autor je hrvatske
himne Lijepa nasa domovino, koju je uglazbio Josip Runjanin.

Mihanovic je rodjen 10. lipnja 1796. u Zagrebu, gdje je zavrsio pucku skolu,
gimnaziju i studij filozofije. U Becu je slusao pravo, zatim se vratio u
Zagreb, te ponovno otisao u Veneciju i Padovu. Nakon povratka u Hrvatsku stupio
je u politicku sluzbu kao gubernijski tajnik u Rijeci. Godine 1836. bio je u
Beogradu prvi austrijski konzul, nakon cega je istu duznost obnasao u ostalim
istocnoeuropskim gradovima.

Mihanovic se zanimao i za filologiju te je osobito cijenio svoj jezik. Napisao
je brosuru Rec domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. U tome
vaznom spisu, koji je napisao prije ilirskog preporoda, Mihanovic je za
hrvatski jezik trazio mjesto, koje su svojim jezicima davali drugi narodi. To
je bio prosvjed protiv latinskog, jer je smatrao da se narodnim jezikom moze
najbolje iskazati sto se zeli - samo na njemu se moze stvarati narodna kultura.


Treba istaknuti da je Mihanovic svoje djelo stvorio u vrijeme kada se u
Hrvatskoj tek poceo nazirati ilirski pokret. Njegova Lijepa nasa bila je jedan
od prvih priloga rodoljubnim nastojanjima Ljudevita Gaja, koji je pjesmu
objavio u Danici 14. ozujka 1835. Antun Mihanovic umro je 14. studenog 1861. u
Novim Dvorima nedaleko od Klanjca.

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski,
11. kolovoza 1814.
- Zagreb, 4. kolovoza 1890.),
hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar.

Najznačajnija je kreativna ličnost Hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik,
jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke,
poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. U “Danici” je, od
samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao
čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni
pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija
i nijansi. I Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko djelo. Od prvih
stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke
gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva “Osmana” (1844),
dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već
svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep
s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa povijesti i poezije.

Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik: zajedno
s Josipom Užarevićem, sastavio je djelo od 40.000 riječi u kojemu je, osim
apsorpcije starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko
pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pjesnički ugled
bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska
izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje
Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega:
Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega
nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova
dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Uspjeh je i u javnosti bio tolik
da ga je, karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove
supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo
bio je spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji nije samo ispunio sve nade nego i
nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je
podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića
dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od
najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni
događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno,
radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju-ubojstvu lokalnoga tiranina
na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u
njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli-vodilje
cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

SMRT SMAIL - AGE ČENGIĆA










BILJEŠKE O PISCU:





MAŽURANIC, Ivan (Novi Vinodolski, 18. 7. 1814. - Zagreb, 4. 8. 1890.),
pjesnik i političar. Pravo završio u Zagrebu. Nastavnik na gimnaziji u Zagrebu,
advokat u Karlovcu. U revoluciji 1848/49 narodni zastupnik i prevođa Hrvatskog
sabora; glavni radaktor saborskih zavoda i zaključka. 1850. imenovan vrhovnim
državnim odvjetnikom. 1873. - 1880. bio je hrvatski ban. Poslije toga napustio
je politiku i živio povućeno, baveći se matematikom i astronomijom.





Mažuranic je poćeo
pisati pjesme već kao gimnazijalac u Rijeci. Od 1841. do 1845. bio je suradnik
Gajeve Danice. 1844. godine objavio je svoje najveće i najznacajnije
djelo, ep Snrt Smail - age Ćengica. Tim djelom, u kojem su sretno
prevladali klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaji narodne poezije,
Mažuranic je stvorio klasčan junački ep, koji se kompozicijski i misaono uzdiže
nad ćitavu ilirsku poeziju.





1849. godina bila je
prijelomnom godinom Mažuraniceva života. Tada je austrijska kontrarevolucija uz
pomoć Rusije ugušila oslobodilačke pokrete u monarhiji, Mažuranic je kao
činovnik bečke vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu i do kraja
vodio popustljivu politiku zastupajući ideju o sporazumu Hrvata i dvora. Kao
ban nastoji voditi politiku ekvilibrija između madžarskog i dvorskog utjecaja
na Hrvatsku, ali više kao pasivni promatrač nego aktivni politički vođa,
usmjerujući sva svoja nastojanja na kulturno unapređenje zemlje. Pjesnički rad
Mažuranica nije bio zahvaćen protuslovljima njegova držanja u politici:
svjestan da je njegova političko - činovnicka praksa nespojiva s pozivom
pjesnika, Mažuranic je definitivno prestao pisati.











LIK SMAIL - AGE:





Centralni lik oko
kojega se odvija sva radnja je Turski plemić Smail - aga Ćengić, koji je
prikazan kao krvnik i mućitelj. Izvana gledajući doima se kao junak, međutim
analizirajući njegove postupke dolazi se do spoznaje kako je on ustvari
kukavica koja uziva mućeći nevine i nedužne ljude, naslađujući se u njihovim
patnjama.











SADRŽAJ:





U Štocu u
Hercegovini u svojoj kuli Smail - aga doziva svoje sluge da izvedu zarobljene
brdane. Smail - aga siđe na polje pred kulu i poćne zarobljenu raju darivati
darovima. Raja gine u mukama ali bez jauka. U silnom sukobu nasilja, bez obzira
što gubi, raja pobjeđuje nijemim, hrabrim i dostojanstvenim držanjem pred
smrću. Smail - aga je bijesan, prolio je toliku krv, a svoju silu nije iskazao.
Zato poziva starca Duraka, kojeg je
zatoćio, jer mu je ovaj svojedobno savjetovano, da ne mući raju koja bi se
mogla osvjetiti. Smail - aga kaznjava starca vjesanjem, koji sa sinom Novicom
uzalud moli milost.





Durakov sin Novica
potajno kreće noću Crnogorcima da iznenadi Smail - agu. Do toga časa i on je
bio krvnik sa Turcima. Crnogorci bi ga smjesta ubili, da nije dao znak da
dolazi kao prijatelj. Novica će izdati agu, da bi mu se na taj naćin osvetio za
vješanje njegova oca, on će ujedno izdati i svoj narod i svoju vjeru.


Novica sretno stiže u Cetinje gdje izvaji straži, da se želi boriti na
strani Crnogoraca. Sluga ga propušta u grad.





Sapat saziva
junake, četa se sabrala i stigla na
obale Morace, hladne vode. Svećenik spominje skoru borbu, a možda i smrt
mnogima od njih. Uto stiže Novica i obećava, da će ih povesti u Smail - agin
logor, a da postane dostojnim vodićem Novica se mora pokrstiti. Sunce zađe za
planinu i četa krene na put. U četu stupaju i osvetnici kojim snagu daje vjera
u osvetu, boga, slobodu. Strašnom Smail - agi suprostavlja se glas starca
svećenika. Obojici glas podrhtava. Rijeći su povišene. To su dvije suprotnosti,
iz prvog izbija prijetnja, a iz drugog mirnoća i odlućnost. Sad je već jasno da
se ovdje ne radi samo o sukobu dviju vjera, već i o sukobu dobra i zla.





Smail - aga kupi harać
po Gačkom. Harlije se raziđoše, a on krati vrijeme junačkim igrama. Ima ostro
oko, hrabro srce i junačku sigurnu ruku. Haračije se vraćaju bez harača i vode
raju. Aga je bijesan, sto nema harača. U meduvremenu na polju je oluja. Četa se
priblizava logoru, razvi se borba na život i smrt. Aga pogine, ubio ga je
Novica, kojeg zadesi ista sudbina, ali unatoć tome četa je pobijedila.








ANALIZA DJELA:





Iz stihova izvire
skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošču
žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglasen i religiozni
moment, koji je bio značajan moment u borbi naroda protiv Turaka. Važno je bilo
koje je vjere bio čovjek, jer tko je odbacio svoju vjeru, priznavao je Tursku
vlast.

ISPIT-ILIRIZAM
PITANJA I ODGOVORI






A GRUPA



1.)Usmeni period ili romani



2.)Počeci ilirskog pokreta

Početak ilirskog započinje sa Ljudevitom Gajem 1830.g. kada objavljuje «Kratku
osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja».



3.) Ljudevit Gaj

1.)postavio je temelje jedinstvenom pravopisu «Kratka osnova horvatsko
slavenskog pravopisanja » (1830.)

2.)uveo je dijakritičke znakove, dvoslove i ć preozeo iz poljskog jezika,
stvorio je novu latiničku grafiju po uzoru na češku

3.)uveo je novoštokavski jezični standard

4.)urednik je 1.novina Novine Horvatske s prilogom Danice, 1830.

5.) osnivač štamparije

6.)politički je djelatniik

- poznat je kao autor budnice ˝Horvatov sloga i sjedinjenje˝ koja je postala
progamatskom pjesmom ilirizma u kojoj se ističu osnovne ideje ilirskog pokreta,
a to su buđenje nacionalne svijesti, povezivanje južnih slavena u jednu cjelinu
kao osnovnu ideju koju je Gaj želio ostvariti



4.) Temeljne značajke ilirskog pokreta

- utemeljenje jedinstvenog književnog jezika i pravopisa

- zečetak novije hrvatske književnosti

- osnivanje Matice ilirske (1842.)

- utemeljenje Katedre za ilirski jezik i književnost na sveučilištu (Matija
Smodek,1845.g.) kod Siska u 15.st.

-



5.) Maksimilijan Vrhovec, Vatroslav Lisinski, Ivan DerKOS





6.) Nabroji dijelove «Smrti Samil age Čengića»

1.) Agovanje- opisuje se Smail-agino nasilništvo

2.) Noćnik- opisuje Novičin odlazak na stranu Crnogoraca

3.) Četa – prikazano je sppremanje male čete na osvetnički pohod

4.) Harač – opisuje skupljanje harača, ali i bijedu raje kršćanske i nasuprot
njoj silništvo Smail-age i Turaka

5.) Kob- prikazana je lutka odjevena u aginu odoru koja se klanja pri svakom
trzaju





7.) Što su budnice, koji su najznačajniji pisci i djela

Budnice su domoljubne lirske pjesme koje su budile nacionalnu svijest. Budnice
su bile pjesme pisane za uglazbljivanje.

Djela: «Horvatska domovina» Antuna Mihanovića, «Horvatov sloga i sjedinjenje»
Ljudevit Gaj, «Prostro zrakom ptica leti» Dimitrija Demetra







8.)Nabroji putopise (2) i pisce

˝Putositnice˝ A.Nemčića i ˝Pogled u Bosnu˝ Matija Mažuranić



9.) Danica

Razdoblje preporodne književnosti započelo je i završilo Danicom. Danica je
bila list koji će podizati narod i buditi u njemu svijest o njegovoj veličini,
slavnoj prošlosti. Ispunjavali su je pjesme, članci, narodne pjesme, odlomci iz
starije hrvatske književnosti, zanimljive vijesti, aforizmi. Na čelu svakog
broja bio je moto u kojem se izražava pogled na narod ili život.



10.) Tema i poruka «Smrti smail age čengića»

Tema: kršćansko turski sukob na Balkanu



11.) Stanko Vraz

- pravo ime je Jakob Frass

- uz Demetra bio je jedini ilirac Nehrvatskog podrijetla

- među ilircima bio je najobrazovaniji, sa gotovo poznavanjem svih europskih
jezika, vrlo plodan književnik

- nakon razmimolaženja sa Ljudevitom Gajem pokrenuo je prvi hrv.kulturni časopis
«Kolo»

- možemo ga smatrati i osnivačem hrv.knjiž.kritike

- djela: Đulabije,Gusle i tambura, Narodne pjesni ilirske





12.)Druga faza preporoda





13.) Ustanove koje su osnovane

1838.g čitaonice u Varaždinu, Karlovcu, Križevcima, Zagrebu. 1832.g. katedra za
hrv.jezik i knjiž. Na zagrebačkoj akademiji





B GRUPA



1.) Dvije faze ilirizma

1.faza od 1830.-1843 do 1843.-1860.







2.) Glavna i osnovna zadaća iliraca

Ilirci svojom prvom zadaćom smatraju buđenje domoljublja i nacionalne svijesti
te kulturno i jezično ujedinjenje Hrvata









3.) Preradović

- upoznavši Ivana Kukuljevića počeo je pisati narodne pjesme

- preveo je Osmana

- napisao je Zora puca koja je objavljena u 1.listu Zore dalmatinske

- «Pervenci», «Nove pjesme»





4.) Kos



5.) Prva faza pokreta



6.) «Kolo»



7.) Vjekoslav BABUKIĆ Antun Mihanović, Matija Smodek



8.) «Đulabije»

Đulabije su 1.knjiga izrazito ljubavne poezije u hrv.lirici ilirizma. Zbirka
ima 4 dijela: dva su nastala za života Ljubice, a treći i četvrti dio nakon
njezine smrti. Čar Đulabijama daje njihova jednostavnost i neposrednost.

Đulabije su posvećene Ljubici Cantily iz Samobora.



9.) Gajeve novine

1835. pokreće «Novine Horvatske», političkog i gospodarskog sadržaja, ali s
književno-zabavnim dijelom «Danica horvatska, slavonska i dalmatinska»



10.) Smrt Smail age Čengića



11.) Ivan Kukuljević Sakcinski

Napisao je ˝Juran i Sofija˝- 1. tragedija u novoj književnosti





12.) Začetnici kritika

- književnu kritiku je pisao Stanko Vraz (začetnik kritike u nas), kazališne
kritike piše D.Demetar



13.) Razlika europskog romantizma i ilirizma

- Romantizam

- individualizam

- izravna reakcija na klasicizam

- ˝Svjetska bol˝ - pesimizam i pasivnost

- daleki egzotični krajevi



- Ilirizam

- kolektiv, sloga i jedinstvo nacije

- integracija klasicizma i romantizma

- aktivizam, dinamičnost, optimizam, svjetlost

- ljepota domovine